Igra mrtve babe

Na odjavnoj roli igre Lucidity kao autor originalnog koncepta ne navodi se jedan genij, karizmatični dizajner, već stoji popis od desetak osoba. To je stoga što se do igre stiglo internim natječajem, odnosno eksperimentom u kreativnosti koji Lucasarts (ali i npr. Google i mnoge velike tvrtke koje drže do takvih stvari) organizira za svoje zaposlenike. Na tzv. DreamWeeku uposlenici su ostavili svoj uobičajeni posao na tjedan dana, formirali timove, pa radili na idejama i prototipovima igara po vlastitim željama.

Takva promjena ritma dobro je utjecala na Chipa Zbrognu, koji se domislio igre u kojoj curica skakuće ekranom slijeva nadesno, a igrač joj pomaže i čisti joj put postavljajući stepenice, podlogu, odskočnu dasku, itd. – da mala ne propadne u dno ekrana i preranu smrt. Za razliku od Lemmingsa, stare igre sličnog koncepta, igrač ne može birati objekte koje će tutnuti na ekran, već oni dolaze kao u Tetrisu, nasumce.

U elementu je bio i skladatelj Jesse Harlin, kojem je godilo na tjedan dana prestati trubiti s instrumentalima Star Warsa, pa je za priču o djevojčici koja kroči kroz vlastite snove, tužna i sama jer joj je umrla baba, obradio švedsku uspavanku i napisao cijeli soundtrack koji se stapa sa zvukovima u igri, ali i nadopunjuje i prožima melankolične vizuale dječje slikovnice, koje je narisala mlada umjetnica Andrea Rhodes.

Konačni je rezultat neobično ugođajna igra s dušom, ali nespretna i dosadna u svojoj srži, odnosno postavljanju objekata na ekran u pravi čas, pa se čini da su neki od uposlenika i autora na DreamWeeku tek črčkali olovkom, da im tjedan prođe… Valjda svi ostali kreativci s popisa, koji su kakti fino rafinirali ideju majstora Zbrogne.

Par mjeseci po objavi dodana je i zakrpa koja ponešto olakšava neveselu igru i dodaje checkpointove kako bi se igračima ublažile frustracije, no Lucidity je i dalje igra koju je vrlo ugodno vidjeti i čuti, ali nije osobito zabavno igrati.