Nezaslužena pažnja

Originalni Manhunt nam je još uvijek u dobrom sjećanju i, premda ne možemo reći da je riječ o savršenoj igri, ponudio je dovoljno zabave i inovacija da bismo s nestrpljenjem čekali nastavak. Spomenuti je objavljen prije dvije godine za konzole i tek sad za PC, a Rockstaru je valjda bilo potrebno toliko vremena za ishodovanje svih potrebnih dozvola za nasilje koje su igračima kanili predstaviti.

Manhunt 2 za PC se, naime, sadržajem vidno razlikuje od konzolaških uzora jer su u njega uvrštene scene uistinu ekstremnog nasilja i prizori koji one koji ga zaigraju neće ostaviti ravnodušnima. Zbog toga je ovo jedna od rijetkih igara koje je američki ESRB ocijenio kao igru za odrasle, no pitanje je koliko su upravo odrasli spremni progutati ono što im se pruža. Naime, osim spomenutog nasilja, postoji vrlo malo razloga zbog kojih bi netko kupio Manhunt 2 i igrao ga duže vrijeme.

Moramo naglasiti da nismo od onih koji će graknuti na svaku scenu tučnjave ili puškaranja u igrama ako za nju postoji opravdani razlog. Nažalost, Manhunt je vjerojatno jedina igra u kojoj on ne postoji. Jedina je namjera autora bila šokirati igrače prosipanjem mozgova i hektolitrima krvi koja krasi gotovo svaki metar područja kojim prođemo. Ako izbacimo brutalne scene ubijanja i popratnu dekoraciju, dobivamo mlaku igru očajne grafike koja kao da nije nimalo dorađena u odnosu na verziju za Playstation 2. Čak i uz maksimalne detalje i grafičke efekte, teksture su jednostavne i nezanimljive, okolina isprazna i ružno dizajnirana, a likovi izgledaju kao da su ispali iz perverzne tvornice dječjih akcijskih figurica.

Naravno, igrivost je uvijek ispred grafike, no čak ni mi koji to stalno tvrdimo ne možemo zažmiriti na baš toliko loš dizajn svega oko nas da ne bi prošao bez kritika čak ni prije dvije godine. Doduše, autorima treba odati priznanje da su kontrole prilagođene PC-u, što poglavito vrijedi za scene smaknuća, u kojima povezujemo pokrete kako bismo dobili što efektniji prikaz – možete pročitati i kao ‘brutalniji’, ako vam je draže.

Kao i svaka igra koja se našla na zlom glasu, i ova će imati svoju publiku koja će htjeti vidjeti što je u “igrici” toliko sporno. Za takve recimo da priča nema veze s originalom u kojem je zli luđak (nije Oleg) zatočio glavnog junaka i snimao filmove o njegovom bijegu, dok se nastavak bavi bijegom iz mentalne bolnice u kojoj su se prema pacijentima ophodili na ne baš lijep način. Da ne kvarimo previše užitak daljnjeg otkrivanja, kratko ćemo natuknuti da novi glavni lik nema pojma o svojoj prošlosti, u koju su uključeni medicinski eksperimenti, droge i tko zna što sve ne.

Kako smo već rekli, prvi dio smo cijenili, no o nastavku nemamo pretjerano dobro mišljenje. Jednostavno, igra je stigla prekasno da bi bila zanimljiva širem krugu igrača, grafika nije nimalo prilagođena današnjim standardima, igrivost se zasniva na klanju svih koji nam dopadnu šaka i to je u globalu sve što pruža. Ako vam je to dovoljno, slobodno ga nabavite, no ne žalite se kasnije da vas nismo upozorili.