Nastavak drži vodu

Proteklog mjeseca objavljena je igra “snažno inspirirana” knjiženim klasikom. Dante’s Inferno slobodna je umjetnička interpretacija najpopularnijeg dijela Božanstvene komedije, talijanskog pjesnika Dantea Alighierija. Apsolutno je genijalan PR spin kojim se željelo ušutkati sve kritičare koji su zamjerali pačanje u klasik – vele u Electronic Artsu da bi Dante, da je živ, vjerojatno toplo pozdravio inicijativu izdavača, koji njegov spjev želi prenijeti što širem krugu publike, koristeći nov medij. Nije li, uostalom, iz istog razloga Dante pisao na talijanskom jeziku umjesto na latinskom?

A novi se medij koristi u punom kapacitetu, pa je pakao je osuvremenjen i redizajniran. Dante više nije neki papak sa smiješnom kapicom, kao što nas je htio uvjeriti udžbenik, već opaki križarski ratnik koji samoj Smrti otme kosu iz koščatih ruku, pa joj međ rogove zabije baš onaj najoštriji dio – na! Također, već je stoljećima poznato koliko Dante ljubljaše Beatrice, no tek danas možemo vidjeti i zašto – jer mala ima fakat mrak sise! Toliko dobre, da je izmijenjen i početak, gdje pjesnik ne zaluta slučajno u šumi, već se u pakao sjuri za Beatrice, koju je – vidi se na ekranu – oteo i žnjara sâm Sotona!
Uglavnom, Dante bi morao biti zadovoljan, jer ako je postojao netko kome je Božanstvena komedija bila dosadna, a uzvišena ljubav pjesnika nejasna (O Beatrice, prava božja diko, pomozi onom, koji se istače nad mnoštvom, jer te ljubljaše toliko!), sve bi trebalo biti riješeno nakon što je Electronic Arts Pakao fino prepjevao (Beatrice, diko moja, moj đavole crni, de se malo na leđa prevrni)!

Dobrodošli u Rapture
Nažalost, Dante’s Inferno objavljen je samo na konzoli, na PC-u ga nema, ali ima jedne druge igre, također inspirirane književnim klasikom – pa ćemo pisati o njoj. Bioshock 2 nova je igra Irrational Gamesa u kojoj igrač zauzima ulogu Velikog Tatice, pa kroz dvadesetak sati juri gradom pod morem za Malom Sestricom. Zvuči ludo, možda kome i prostački, no zaplet je temeljito razrađen u izvornom Bioshocku, pa će novim igračima koji se po prvi put susreću s igrom mnogo toga biti nejasno.

Grad na dnu mora sagradio je Andrew Ryan, industrijalac kojem je dozlogrdilo plaćanje poreza, još u četrdesetim godinama prošlog stoljeća. Napučio ga je svojim istomišljenicima, briljantnim istraživačima, umjetnicima i poduzetnicima, pa se grad ubrzano razvijao, a znanost grabila velikim koracima, nesputana moralnim restrikcijama.

Neko vrijeme življahu Rapturčarni na dnu mora sretno, čitavo desetljeće, no otkriće čudesnog morskog krastavca pokrenulo je genetske eksperimente (ekstrakt krastavca omogućio je mijenjanje strukture DNK), ali i niz nesretnih događaja koji će dovesti do potopa društva. Ekstrakt se nije mogao uzgajati izvan ljudskog tijela, pa je uzgajan u njemu, u nevoljkim donatorima, a prekasno su otkrivene sitnije nuspojave petljanja po genima: tjelesne mutacije, demencija i sl.

Do tada je većina stanovnika bila fizički ovisna o ekstraktu, ali i naviknuta na blagodati napredne genetike, poput telekineze ili pirokineze, o čemu u svojim bilješkama govori glavni genetičar, Yi Suchong (također Kinez). Kako je rastao broj žrtava, a društvo pucalo po šavovima, Suchong je osmislio grozomoran i djelotvoran način da grad održava zalihe ekstrakta: iz leševa će ih vaditi djevojčice, ispranog mozga, a da ih tkogod od luđaka ne ozlijedi, na njih paze Veliki Tatice, odrasli muškarci (također ispranog mozga) u ronilačkom oklopu…

Ekstremni laissez faire
Duboko u plavom mraku Atlantskog ocena, negdje među ostacima kvarnog društva i bezumnim čudovištima, kriju se i dirljive ljudske priče o odrastanju, snovima, žrtvama i, pa, valjda, pucanju, koje već drugi puta priča Bioshock. Pritom se služi standardnim narativnim sredstvima igara, poput audiozapisa koje su mnogi stanovnici ostavili prije smrti, a neke se kroničare još može sresti kako tumaraju hodnicima Rapturea, dugo nakon što su ostavili svoju zadnju poruku i pamet.
Baš je takav Gilbert Alexander, nekoć vodeći znanstvenik grada, koji uputama u prethodno snimljenim porukama pomaže igraču da napreduje kroz igru. Na koncu ga moli da mu ispuni jedinu želju i dokrajči ono što je od njega ostalo danas. Ispostavi se da je to potpuno ludi Aleks Veliki, groteskno biće koje igrača preklinje da mu poštedi život… Kako god odlučio, igra pamti, pa će prema tome izračunati i kraj avanture, poput Fallouta ili Mass Effecta.

No poruke u kazetofonima (koji su u Raptureu pušteni u prodaju godinama prije nego su izmišljeni na površini), dijalozi i črčke na zidovima, sve je to samo vrh ledenog brijega prave priče. Cijela je igra prožeta motivima iz knjiga Ayn Rand, autorice romana Fountainhead i Atlas Shrugged – od likova do dizajna grada – a osnova je zapleta stavljanje kao test objektivističke filozofije: kako bi doista izgledalo društvo potpuno slobodnog kapitalizma? Bi li razum bio dovoljan? Itd.

Dosta mi je tih sranja
Ali igrati Bioshock zbog objektivizma, to će isti oni koji Playboy kupuju radi tekstova, a ne slika dlakavih pipica! Prosvrdlati tijelo mutiranog Rapturčanina, prolupaloj stanovnici frknuti vruću zakovicu kroz glavu – ćuf! – to je ono u čemu mlad čovjek uživa i od čega ga, ako je poremećen više nego što bi smio biti, prolaze trnci ugode. Više o filozofiji u ovomjesečnoj kolumni potkraj novina, ako to koga zanima; idemo radije vidjeti iz čega se sve može pucati!

Masivna podvodna puška, alat za zakivanje, bacač granata i strojnica nalaze se na naizgled skromnom popisu oružja. No svako se može nadograditi, bilo municijom, bilo prepravkom samog oružja: puška može, recimo, uz obično koplje ispaliti i ono eksplozivno; alat može zakovicu zagrijati prije ispaljivanja – i zapaliti neprijatelja – a one najgorljivije može se i smrznuti: ledokinezom. Iz prstiju se može bacati i vatra, upravljati stvarima na daljinu, preuzimati kontrolu nad robotima i ljudima…

Zato je kao FPS Bioshock 2 briljantan, bolji od prvog, ali i većine ostalih igara iz žanra. Okršaji su uvijek dinamični, a radnja koja ih vezuje tenzije održava na visokoj razini. Bitke su uvijek drugačije, ovog puta podešene za taktiziranje umjesto golu snagu; likovi živopisni, iako ih je većina mrtva ili tako skonča, a priča ponovno jedna od onih koje se urežu u sjećanje. Iz nekog razloga, 2K Marin je odlučio igri dodati i jedini nedostatak – bespotrebni multiplayer, za koji je kasnije priznao da ga je ugurao lijevom nogom. Možemo potvrditi da tako i izgleda.