Ojadna poluorgijica polurazaranja

Od samih početaka FlatOut nije bio zamišljen kao serijal koji cilja na realizam i simuliranje stvarnih uvjeta vožnje već isključivo na zabavu koju suluda jurnjava donosi. Toga su itekako svjesni i autori mada moramo priznati da nas posljednje izdanje, iako su nam prethodna potrajala neko vrijeme, nije pretjerano oduševilo sadržajem. Problem, naime, leži u početnom izboru vozila – namjerno ne kažemo: automobila – jer možemo birati između vrlo brzih i krhkih koje i najmanji dodir onesposobljava te sporih i teško upravljivih koje ni tenk ne može izgurati s ceste. Ipak, ako se othrvate početnom porivu i ne ugasite igru prije no što otključate dodatne sadržaje, u FlatOutu 3 biste na trenutke mogli čak i uživati.

Ono što posebno izdvajamo jesu razne vrste staza koje su autori pomno dizajnirali i koje imaju mnoge tajne namijenjene upornim igračima. Takvi će zasigurno otkriti brojne prečace kako bi stigli do cilja i ukrali par desetinki konkurenciji, no valja naglasiti da je naglasak na destrukciji ipak u neku ruku pretjeran. Naime, protivnici pod vodstvom umjetne inteligencije kao da su suludo agresivni i važnije im je porazbijati što više suparnika – uključujući nas – nego pobjeda u utrci, što djeluje neozbiljno. Svaka čast na trudu jer sudari jesu spektakularni, no svaku utrku čine zamornom budući da umjesto da protivnik iskoristi naše nepoznavanje staze, kao da se trudi svim silama zabiti u nas bez obzira na to što je bez problema mogao pobijediti.

Kako rekosmo, FlatOut 3 kao da je rađen s jednom jedinom vodiljom, a to je destrukcija svega što se na stazama miče. Da su autori malo više vremena posvetili skriptiranju ponašanja koje bi rezultiralo trudom igrača da u trkama pobijede, vjerujemo da bi i zadovoljstvo spomenutih bilo daleko veće. Ovako sve ostaje na pokušaju da nam se pod etiketom trkaćeg naslova uvali nezanimljiva igra lovice – malo će tko progutati ovakav koncept i zadržati se uz FlatOut 3 duže vrijeme.