Nekoliko razloga za srdžbu

Zanimljivo je proučavati hobije živućih ekscentričnih bogataša. Osamdesetih je Sir Richard Branson, vlasnik Virgina, započeo svoju seriju strovaljivanja balonom u oceane. Jeff Bezos, vlasnik Amazona, ovih je dana odlučio u pećini na vlastitom imanju izraditi milenijski sat s kukavicom koja kuka jednom u tisuću godina. Elon Musk, koji mi je ukrao dolar na PayPalu, isprva je samo investirao u Tesla Motors, no kasnije se prihvatio i aktivnog upravljanja tvrtkom koja radi električne automobile (tehnički mu, dakle, to više nije hobi). Microsoftovog Paula Allena zabavlja imati vlastiti košarkaški klub...
Još je zanimljivije da sva ova gospoda imaju i jedan zajednički hobi izuzev obavezne filantropije: putovanja u svemir. Bilo da se radi o samo kratkom izletu (Allanov i Rutanov izvorni Asari X Prize), skoku do Mjeseca i nazad (aktualni Googleov Lunar X Prize koji nadgleda Larry Page) ili kolonizaciji svemira kakvu sanjaju Bezos i Musk, jedno je sigurno: ako si noveau riche i želiš k tome biti faca, onda moraš uprijeti pogled gore, prema zvijezdama!

John Carmack, genij videoigara iz Id softwarea, prije desetak godina također se počeo baviti vlastitom raketom (osnovao je Armadillo Aerospace), ali vjerojatno ne iz hohštapleraja – milijuni kojima raspolaže mnogo su manji nego u od navedenom društvu – već stoga, veli, što je bio u prilici ispuniti si mladenačke snove.

3, 2, 1... truba
Carmackov kolega iz industrije, Richard Garriott, otišao je korak dalje pa se dao lansirati u svemir, gdje je proveo i par tjedana u Međunarodnoj svemirskoj stanici (koja ima Internet, ali veli Garriott da je ping gore ko-ma-to-zan!). No dok se Garriot fascinirao svemirom, poslodavac ga je torpedirao s posla navodeći sasvim prizeman razlog: Garriott je popustio, a igra na kojoj je radio – Tabula Rasa – ispala je truba.

John Carmack vjerojatno neće doživjeti istu sudbinu. Njegova posljednja igra nalazi se na vrhu popisa najprodavanijih igara prošlog mjeseca (trenutno je i prva po prodaji na Steamu), no u svega nekoliko dana po objavi Rage se iz jedne od najočekivanijih igara ove godine pretvorio u veliko razočaranje. Isprva igra gotovo da nije radila, a kada je proradila (nakon dva nova drivera i jedne oveće zakrpe) lijepo se moglo vidjeti ono što se dotad samo naziralo između brojnih bugova: postapokaliptični svijet u kojem se probudi junak nakon stoljetnog sna. To, i da igra nije baš urnebesno zabavna.
Iako je Rage žanrovski FPS, u igru su više ili manje spretno ugurana brojna rješenja i klišeji iz mnogih igara. Moglo bi se tako govoriti o „posveti“ arkadnom klasiku Smash TV u jednoj od misija u kojoj glavni junak sudjeluje u TV prijenosu masakra (Bash TV, tako se zove u Rageu), poruzi Black Opsa u slučaju bandita koji proizvode autiće na daljinsko upravljanje, ili jednostavnom preslikavanju gameplaya u dijelu igre u kojem se upravlja automobilima (nažalost više iz MotorStorma, a manje iz Interstatea 76, ako ga se tko još sjeća).

I još je štošta umijesio Id software: postapokaliptični svijet nalik je onom iz Fallouta, s tom razlikom da smak nije nuklearna neprilika, već posljedica udara asteroida 2029. godine, a iz iste igre Rage posuđuje i elemente RPG-a, poput nadogradnje oružja, upravljanja inventarom i proizvodnje nekih predmeta. Tu su još i obavezno kartanje i kockanje, sitni dodaci kojima developeri „oplemenjuju“ virtualne svjetove a zapravo si jeftino kupuju sate igre, odnosno trse se da igra ne skonča prebrzo. A i kad se skonča u Rageu, ni taj trenutak nije bez mini-igre na mjestu gdje obično stoji game over, aktivira se praktični potkožni defibrilator – potrebno je samo uprijeti tipku u pravi tren – i eto ga među živima.

Id je dosta selektivno pabirčio samo prokušane klišeje. Ništa od zanimljivih ideja kojima se igraju suvremeni RPG-ovi, poput moralnog sivila ili – zašto ne? – seksa, nije se našlo u Rageu. Radnja o generalu-pokvarenjaku koji vlada ostacima zemlje predstavljajući se kao nasljednik legitimne vlasti i pokretu otpora koji bi tiranina svrgnuo u cijelosti je plošna i neuvjerljiva koliko i svaki od likova zasebno: imamo, dakle, dobre, i one zločeste...

Debeloguzi pervertit
Rage ipak nije dosadna igra. Likovi su ukalupljeni po nalogu scenarista, ali su dizajneri i glumci odradili dobar posao, pa će pojedini susreti biti dojmljivi, a karikaturalni likovi pružiti i priliku za smijeh ili jednostavno čuđenje. Debeloguzi pervertit J.K Stiles, organizator Bash TV-a, impozantan je i odvratan na svom tronu kamera i monitora, a našlo bi ih se još, samo... Samo što šerif govori južnjačkim naglaskom, kicoš koji organizira utrke je Englez, a ludi znanstvenik je, podrazumijeva se, Rus (ajde, makar nije Rade!). Tko zna, možda se jednog dana Robert Pauletić, borac protiv nasilne kajkavizacije crtića, odluči pozabaviti jezičnim standardom sinkronizacije videoigara i stereotipima na globalnoj razini. Joj, kaj bu onda gužve!

Rage je na momente i vrlo zabavna igra. Pucanje je zabavno, to se podrazumijeva. Vožnja automobilićem po opustošenom krajoliku i dueli s banditima u drugim automobilićima također imaju svojih momenata. No nema multiplayera, ne u onom smislu koji je obilježio Idove najveće hitove (nudi se tek mlaki co-op), nema solidne razrade priče koju su obećavali tvorci, nema ni naprednih grafičkih postavki koje je Carmack obećavao na PC-u.

U igri će stoga uživati samo manje zahtjevna publika, dok će najviše razloga za srdžbu imati fanovi Ida: ne zbog toga što je Rage jako loša igra, već zbog svega onoga što je mogla biti, i zbog pogaženih obećanja developera.
Tužno. Sljedećaaaa!