Neprijatelj pred vratima

Red Orchestra: Ostfront 41-45 je kod domaćih igrača prošao relativno nezapaženo, a mišljenja smo da ni u ostatku svijeta nije ostavio veći trag. Krivicu za to treba izravno pripisati developerima, tvrtci Tripwire Interactive, koji su vrlo malo uložili u marketing i promociju igre, što je pak povezano s podatkom da su samostalno izletjeli na tržište putem Steama. Uz zaleđe velike izdavačke kuće puno bi se više pisalo o igri, no s druge strane najava nastavka nikoga nije ostavila ravnodušnim što će reći da se dobar glas o puškaranju na Istočnom bojištu proširio među igračima. Nije zgorega spomenuti i da je tržište danas zasićeno modernim ratovanjem kao što je nekoć bilo orijentirano na Drugi svjetski rat, pa je možda i to jedan od razloga zbog kojeg igrači više pažnje posvećuju igrama koje ispadaju iz trenutnog trenda.

Što god bilo, momci iz Tripwirea su na dobrom putu da od nastavka naprave kult koji će trajati godinama. Pomalo nas je brinulo što su se odlučili usredotočiti na bitke oko Staljingrada, masovne klaonice koja je po mnogima bila prekretnica Drugog svjetskog rata (o čemu bi se dalo raspravljati), no dizajneri su svoj posao odradili savršeno i u igri nas je dočekao popriličan broj mapa na kojima su primjenjive razne taktike nakon što ih bolje upoznate. No prije nego smo i sami počeli pamtiti gdje je koji zaklon, shvatili smo da za razliku od ostatka ponude, da baš ne kažemo konkurencije, Red Orchestra 2 nastavlja slijediti koncept realizma koji je zacrtao original. U prijevodu: oni nesmotreni koji jurišaju u prve redove ginut će instantno kao kokoši, dok će pažljiviji poživjeti par sekundi dulje, a igrači koji igraju timski i imaju sreće će pak u nekim partijama uspjeti pridonijeti pobjedi odabrane strane i dočekati kraj živi i relativno zdravi ako izuzmemo bandažu ili dvije.

Oprez na svakom koraku
Svi koji su isprobali original redom se slažu da je krivulja učenja bila nevjerojatno strma i za regrute frustrirajuća. Zahvaljujući solo kampanjama ruske i njemačke strane koje nam u nastavku omogućavaju isprobavanje obje strane kroz niz staljingradskih scenarija, to ovaj put neće biti slučaj iako vas ništa ne može pripremiti na opasne ljudske igrače. Kao i obično, računalom vođeni likovi koliko god bili "pametni" uvijek na nekim dijelovima kiksaju i pokazuju zavidnu razinu ludila, pa ih niti ne treba shvaćati ozbiljno. Dok će neki na solo kampanje gledati s podsmjehom, moramo priznati da su nas unatoč manjkavostima prilično zabavile i definitivno ih treba odigrati, iako nisu presudan element zbog kojeg bi se netko odlučio za kupovinu.

Ono zbog čega treba kupiti Red Orchestra 2 je nevjerojatan multiplayer koji su autori uspjeli zadržati na hardcore nivou uz neke manje ustupke za širu publiku zbog kojih veterani sasvim sigurno neće zamjeriti. Osnovu igrivosti većinom čini pješačko napucavanje koje bez imalo grižnje savjesti možemo slobodno nazvati jednim od najrealnijih koje smo imali priliku susresti u igrama. Kako smo već u par navrata spomenuli i opet ćemo, RO2 je igra u kojoj se greške ne praštaju i heroizam ne prolazi kao u sličnim naslovima. Može se nekome posrećiti pa prije nego što pogine očisti tri-četiri protivnika u zgradi, no takve su situacije rijetkost jer se svaki krivi korak kažnjava, a izvršitelji se, hvala na pitanju, nalaze na svakom od 65 prozora, koliko ih ima svaka građevina - karikiramo, ali shvatili ste.

Jedna inovacija implementirana u RO2 temelji se na prozorskim oknima i zidovima na koje je igrač u prošlom nastavku mogao nasloniti oružje zbog veće preciznosti, što je dodatno nadograđeno u nastavku. Tako je moguće "uhvatiti" zaklon na gotovo svakoj plohi i desnom tipkom miša naglo izviriti kako bismo nekoga hitro naciljali i opalili. Druga stvar vezana uz zaklone koja nam se neobično svidjela je paljba „naslijepo", odnosno bez izlaganja potencijalnom strijelcu.

U društvu veterana
Ovo je posebno interesantno igračima koji preferiraju automatsko oružje obzirom da je bez izlaganja smrtnoj opasnosti moguće ispucati par rafala u smjeru protivnika koji u većini slučajeva ne pogode cilj, ali na suprotnoj strani izazivaju osjećaj panike. Ona se očituje kao lagano zamućen tresući pogled koji otežava ciljanje i preporučljivo se zakloniti dok efekt ne prođe, što je u borbama unutar zgrada prilično teško ostvarivo, no ne i nemoguće. Osim što protivnik može banuti s nekoliko strana, neki materijali poput drvenih vrata nisu otporni na metke koji kroz njih prolaze. Isprva smo se čudili zašto naši suborci pucaju prema zaklonima, no ubrzo smo shvatili da je i to jedan od načina osiguranja obzirom da je život u Red Orchestri 2 vrlo vrijedan i jednako tako potrošan.

Bez obzira igrate li na mapama s ogromnim praznim prostorima ili na onima gdje osvajate svaku sobu, dizajn mapa omogućava nevjerojatne kombinacije pozicioniranja tako da ćete biti sigurni da vas nitko ne cilja sa strane isključivo ako igrate u timu koji zna što radi. Nažalost, na javnim serverima to nije često, no zna se zalomiti da upadnete u ekipu gdje svatko zna kako igrati svoju ulogu. Tako primjerice vođa tima zna kada i gdje baciti dimnu zavjesu, teški strojničar će prepoznati ključnu točku i pokrivati velik dio terena, strijelci moraju pametno koristiti zaklone i ne upuštati se u blisku borbu koliko je to moguće, a svrha jurišnika je čišćenje zgrada, u čemu su najefikasniji.

Svaka klasa ima svoje prednosti i mane te ih je moguće koristiti i u druge svrhe kada je to nužno, no jurišati s Mauserom K98 u zgradu punu sovjetskih jurišnika je teški fail. Nakon svake partije bez obzira na odabrani način igranja prikazuju se rezultati i iskustvo, koje pak vodi do viših stupnjeva razvoja likova što donosi neka poboljšanja i otključava oružja. Napredak opet ne treba gledati na način da su oni viših stupnjeva u ogromnoj prednosti iako imaju pristup nekim rijetkim primjercima oružja, jer jednako pogibaju kao i kada su se prvi put spojili na servere.

Ipak, oni koji će se više baviti igranjem, a manje črčkanjem po Facebooku ili drugim nevažnim stvarima poput odlaska na posao imat će privilegiju ulaska na servere s iskusnijom ekipom zahvaljujući sustavu honora. Naime, svakom je serveru moguće odrediti ciljanu publiku i koliki je minimum honora s kojim mu mogu pristupiti. To doduše ne znači da ste automatski u društvu iskusnih veterana koji neprijatelje ubijaju pogledom, ali je ipak nekakav jamac da ekipa oko vas zna što radi jer je posvetila određeno vrijeme igranju, iako to isto vrijedi i za protivnika. Druga stvar na koju valja obratiti pozornost kod izbora servera je stupanj realnosti koji se na njima vrti.

Iritantni nedostaci
Neki su serveri naime mnogo blaži i dozvoljavaju prikaz minijaturne mape na kojoj su vidljivi suborci i protivnici ukoliko netko prijavi njihovu poziciju, a u prvo vrijeme bit će koristan i smjer u kojem se nalaze ciljevi. Još jedan koristan dodatak koji "blagi" serveri podržavaju prikaz je pozicije s koje su vas ubili pa je mnogo lakše u drugom naletu počistiti skrivene strijelce koji se skrivaju u mračnim mjestima - ako niste sigurni ima li koga, bacite bombu jer ćete u suprotnom najčešće čekati novi respawn. Serveri za probranu ekipu pak nemaju ništa od navedenog tako da pred sobom imamo goli ekran i snalazimo se kako znamo i umijemo. Premda i sami još mnogo toga imamo naučiti, savjetujemo da isprva zaigrate blažu varijantu RO2, a tek kasnije realno napucavanje kada će vam konfiguracija područja biti donekle poznata i znat ćete otprilike gdje vas najčešće vreba smrt.

Obzirom na ton kojim je pisan ovaj opis, lako je zaključiti da nas se Red Orchestra 2 dojmio kao rijetko koji naslov do sada tako da smo na neke nedostatke spremni zažmiriti bez suvišnih pitanja, no opis ne bi bio potpun kada ih ne bismo spomenuli. Tako primjerice imamo zamjerke na preglednik servera koji često ne prikazuje stvarno stanje, pa nerijetko umjesto među šezdesetak igrača stižemo na server koji zjapi prazan - ovo vrijedi i obrnuto. Zamijetili smo i da se nakon diskonekcije i ponove prozivke servera oni vrlo sporo pojavljuju. Od ostalih zamjerki spomenimo preklapanje tekstura i prilično loše ponašanje botova koji su na momente vrlo glupavi, te posebno iritantan nestanak zvučnih efekata nakon nekoliko promjena servera. Sigurni smo da će većinu nedostataka autori ispraviti zakrpama, no da će se ponašanje botova promijeniti drastično, čisto sumnjamo. Jednostavno, RO2 treba promatrati kao multiplayer naslov kojem je solo igra samo dodatak namijenjen uvježbavanju.

Gledajući u globalu, dobili smo što smo tražili. Većina zamjerki iz originala je ispravljena ili barem poboljšana, Red Orchestra 2 je daleko pristupačniji širim masama od prethodnika, no uspio je zadržati impresivnu zaraznost unatoč činjenici da je prvih par sati frustrirajuće iskustvo dok se novi igrači ne naviknu na njegovu brutalnost. Sve u svemu, više smo nego zadovoljni poslom koji je odradio Tripwire Interactive i nadamo se da će nastaviti takvim tempom i u budućnosti.