Ruska škola letenja

U redu, Frunze nije bila škola za rezervne oficire, već se radilo o vojnoj akademiji, ali znate na što mislimo – kod Rusa je simulacija – simulacija, a igre su iz nekog drugog filma. Tko ne vjeruje, neka pogleda seriju Lock On, kojoj ni zapadni producenti nisu pomogli da stvori dojam igre, Black Shark – i sada Rise of Flight.

Rise of Flight hrabro se uhvatila u koštac s Prvim svjetskim ratom.

Naime, problem sa simulacijom ovoga tipa vrlo je jednostavan. Sama po sebi materija zahtijeva modeliranje zrakoplova iz samih početaka zrakoplovstva, koji su letjeli uglavnom sporo i loše, njihovih motora koji su bili katastrofa posebne kategorije, oružja koje je bilo sporo, neprecizno i grozno na više načina, te načina borbe koji je bio stihijski hrkljuš bez radijske veze i s “mutavom” komunikacijom gestikuliranjem koja se teško može dobro prenijeti u medij računalne igre.
Ukratko, lakše je na računala vjerno prenijeti osjećaj letenja i taktiku zrakoplova opremljenih suvremenom tehnikom nego tadašnjih šklopocija građenih od platna, bambusa, smrekovih ramenjača i tu i tamo pokojim metalnim dijelom.

Ide li se na vjerno simuliranje, imamo modele koji lete loše (obično su ili previše stabilni ili nestabilni), motori im rade nepouzdano i neujednačeno, a bočni vjetar, turbulencije, magla i kiša utječu na njih u mjeri koja je gotovo nezamisliva iz današnje perspektive. Ruski razvojni studio Neoqb odlučio se baš za ovu zadnju opciju.

Hrabro u propast
Usprkos osobnoj nesklonosti ovom tipu simulacija, moramo priznati da su u tehničkom smislu programeri iz Neoqba odradili nevjerojatan posao. Letni i fizikalni model općenito možda su najbolji među postojećim simulacijama. Simulirani su razni podsustavi i oštećenja koja mogu nastati u borbi. Tako, primjerice, metkom okrznuta ramenjača ne mora odmah puknuti, niti se rasparana tkanina krila mora odmah sva raspasti, ali ovisno o oštećenju, manevrima i vremenu letenja, minimalna oštećenja mogu s vremenom postati fatalna. Što je najbolje, ovo vrijedi i za umjetnu inteligenciju (izvrsna!) u igri. Dakle, za razliku od ostalih simulacija u kojima UI ponajčešće leti prema drugim pravilima i fizikalnim zakonima, ovu u Rise of Flight kače isti problemi kao i igrača.

Gledao sam računalnog neprijatelja kako mi izrešetan odmiče, da bi mu se odjednom, očito načeto vatrom iz mog oružja, samo od sebe slomilo krilo, a on u kovitu pao na zemlju. Vidio sam kako sigurnom računalnom rukom dečki iz moje eskadrile pokušavaju prizemljiti oštećene avione i neki puta im uspije, a neki puta ne. Gledao sam i samoga sebe kako u početku ginem više puta zaredom na polijetanjima, slijetanjima i u zračnim dvobojima u kojima se ne zna tko pije, a tko plaća.
Ukratko, tko se žali da mu ova igra nije dovoljno realna, može je učiniti realnijom samo tako da si ispred monitora upali vanbrodski motor koji će mu brečati na pola metra pred facom i eventualno zamoli nekoga od ukućana da ga povremeno pošprica vrućim ricinusovim uljem po faci i monitoru kako bi sve bilo “kao pravo”.

Velepamtila u vrtnji
Ono što manje oduševljava jesu struktura igre, korisničko sučelje, vrijeme instalacije, učitavanje misija, mrežna igra i odabir zrakoplova.

U početku su na raspolaganju samo – dva. Ukupno ih je, zapravo, pet (Fokker D.VII, Albatros D.Va, Nieuport 17.C1 i 28.C1 te SPAD XIII), ali ostale treba otključati, a Nieuport 17 se treba kupiti od proizvođača za 5,5 eura. Ideja je da s igrom dobijemo osnovni set kvalitetno modeliranih zrakoplova, a s vremenom će dolaziti ostali, koje ćemo plaćati tih 5,5 eura po komadu. Usporedimo ovo s Il-2, gdje u osnovnom paketu dobijemo desetke i desetke zrakoplova, vrhunski modeliranih, ili s Over Flanders Fields gdje se jednostavno gušimo u izboru modela.

Što se igre tiče, u praksi imamo samo dva izbora – solo igranje pojedinačnih misija ili kampanje na nekoj od dvije strane.
Teoretski je tu i mrežna igra, ali to je toliko pacerski i loše riješeno da će vas 90% odustati od pokušaja. Za početak, najveći broj aktivnih mrežnih igara koje smo mi uspjeli naći u jednom trenutku bio je pet (5) komada. K tome, RoF ne poznaje mogućnost FFA dogfighta kao druge simulacije. Svaka je misija kooperativna i moramo igrati s drugim igračima. Misije kreću kada su svi spremni, a završavaju kada su svi na jednoj strani pomrli ili je dosegnut cilj. Nije moguće uključiti se usred igre, kao kod, recimo to otvoreno – normalnih simulacija. Ako vam se pak dogodi da na polijetanju razbijete avion (nije noobovski – polijeće se s neuređenih livada po svakakvom vremenu…), ostaje vam samo čekati skrštenih ruku dok ne završi misija, pa se tek u idućoj rundi možete uključiti.

Navodno Neobq radi na uspostavi službenih servera koji će biti stalno aktivni. O novom mrežnom lobiju koji je nasušno potreban – ne govore ništa.

Ipak, najgora su od svega vremena učitavanja misija. Ona su jednostavno ubitačna.

Minuta, minuta i pol za učitavanje misije je minimum. Nemogućnost promjene komandi iz igre također nas prisiljava da izađemo iz misije, u sučelju prtljamo po vrlo zbunjujućem izborniku za definiranje komandi, a onda ponovo čekamo da se podigne misija. Očekujte da ćete prvih nekoliko večeri samo podešavati tipkovnicu i parametre igre prije nego se stvarno bacite na samo letenje i zabavu, a proces shvatite kao provjeru čvrstoće karaktera.

Kad radi – divota
Kad napokon “uhvatite ruku”, sasvim je moguće da ćete uistinu uživati u RoF-u. Grafika je izvrsna, pod uvjetom da imate dobar hardver – barem dvojezgreni ili četverojezgreni procesor na 3+ GHz, 4 GB RAM-a i Radeon 4850/4870 ili viši, odnosno na GeForce 260. Sve ispod toga ne daje zadovoljavajuć i konstantan framerate.

Igra nalikuje Sturmoviku, ali s pravim drvećem i šumama, detaljnim gradovima i selima, jako dobrim rijekama i izvrsnim efektima. Zrakoplovi su jednostavno – nevjerojatni. Žice, šipke, platno, animirani kokpiti do zadnjeg detalja, eksplozije, zemaljske jedinice koje ratuju i pucaju, baražni baloni, tenkovi, topovi – fascinantno.

Igra podržava i TrackIR, odnosno bilo koji drugi sustav za praćenje pokreta glave, i to radi izvrsno, kao što i treba biti kod igre kojoj je bit – dogfight.

Fizika je priča za sebe. Avioni se lome, padaju, proklizavaju na tlu i zabijaju u raslinje na način koji do sada nijedna simulacija nije ponudila. Dim koji iza sebe ostavlja neprijatelj koji u spirali pada u smrt jednostavno treba vidjeti da bi se moglo vjerovati – to je to – događaj s lica mjesta.

Ukratko, izdržite li sve probleme sa sučeljem, engleskim uputama s jakim ruskim akcentom i gramatikom koja bi pristajala križancu napušenog hinudskog pankera i debila, i ako ste k tome stvarno zainteresirani za zračnu simulaciju Prvog svjetskog rata (uz Over Flanders Fields, ovo je jedino što se nudi u najvišoj kategoriji) – tada svakako nabavite RoF.
Ipak, čak je i većini ljubitelja simulacija koje ovaj period previše ne tangira ovo previše frustrirajuće da bi se time bavili. Za publiku kojoj obične simulacije nisu dovoljno hermetične – i ni za koga drugoga.