Godina gnoma

“Nebo se mrači dok vjetar udara o kapke prozora. Ljudi se zatvaraju u kuće. Sprema se oluja kakvu svijet još nije vidio. Zemlja se trese i drevni se hramovi uzdižu. Zajedno s njima, nepoznata bića kopaju si put na površinu. Tornada i tajfuni bjesne nad morem, a vatrene oluje haraju kopnom dok se tisuće ljudskih života gase pod naletom sila iz minulih dana. Mračna su vremena zapala ljude i nada nestaje sa svakim satom – čini se da su bogovi zaboravili na svijet. Ljudi su prepušteni sami sebi, dok se Mračni Val sprema prekriti ih…”

Hrmm… Romf? Što? Gdje? Kakav val? Tko je zadrijemao kroz dosadnjikav uvod u Risen, rupe u znanju može popuniti izučavanjem ostatka priče u priručniku (iz kojeg smo prenijeli prvi odlomak) ili na blogu Deep Silvera gdje su se scenaristi ozbiljno bacili na produbljivanje pozadine zapleta. Iako je nejasno zašto bi to itko radio kada – va-hej! – odmah u startu igre debelom granom možemo umlatiti divovsku kokoš na plaži tropskog otoka, a ako to nije esencija zabave u videoigrama, što jest? Risen ne nudi poseban uvodni dio za trening, no samo će potpuni mentalni kržljavac zakazati već na samom startu. Lijevi gumb – uzmi batinu. Priđi kokoši, opet lijevi gumb – ubij kokoš… Desni gumb, obrana od kokošjeg protunapada. Eto koliko je sve prirodno i pristupačno.

Nešto dalje u unutrašnjosti otoka za koji ćemo kasnije doznati da se zove Faranga, a na kojem se naš čiča s toljagom našao nakon brodoloma, ustanovi se da ovdje djeluju nečiste sile. Oko otoka bjesne oluje, ali zanimljivo, nema ih na otoku; iz zemlje sami od sebe niču drevni hramovi zajedno s popratnim sadržajima u obliku kostura i zombija, dok među granjem i sitnim raslinjem vrebaju čudnovata bića spremna da nas pojedu ako ih na vrijeme ne tretiramo toljagom. Zgodno – kao u seriji Lost, recimo, samo ovdje imamo radnju u koju nije natrpano apsolutno sve što padne na pamet scenaristima koji su na kokainu 24 sata dnevno, te konac na kojem će se ipak ponešto razmrsiti.

Otok doktora Morona
Ljubaznošću gospodina u smeđim gaćama na prvom križanju doznajemo da za leve iti nije, inače će nas neki fanatici udariti toljagom, oteti, odvesti u manastir, tamo nam isprati mozak, odjenuti nam haljinu, zarediti nas i pretvoriti u magičnog protu, kojem iz ruku sijevaju vatrene kugle… Aha, to je dakle staza za ove koji bi igrali čarobnjaka, odmah će zaključiti neka stara RPG-aška iskusnjara. Nije mudro ni desne iti, pa banuti odmah u grad na obali, savjetuje dalje namjernik za kojeg pretpostavljamo da je lugar, ali ne zbog pogleda na špici kad se do centra doklatimo u dronjcima, kako smo strahovali, već represivnog aparata koji hapsi sve koji ne znaju lozinku i šalje u manastir (gdje će nam isprati mozak, odjenuti nam haljinu, zarediti nas, itd.). Jedino je sigurno mjesto za dojdeka na otoku, ispada, močvara gdje stoluje stanoviti Don, bivši upravitelj otoka, a sada vođa oporbe i kralj šverca, pa smo pošli Donu poljubiti prsten…

Putem se valja držati staze, jer u šumi je opasno: tu vrebaju veprovi, nekoliko vrsta vukova klasificiranih RPG-aški maštovito (Gladni Vuk, Mrki Vuk, Vuk obični…), ogromni moljci koji zajedno s vestom pojedu i vlasnika, veliki močvarni crvi koji se propinju na zadnje noge, što je samo po sebi fantastičan evolucijski pothvat jerbo nogu nemaju, nekoliko vrsta dikobraza koji u ovoj igri na dnu hranidbenog lanca zamjenjuju sveprisutne štakore, te gnomovi kao svojevrsno obilježje igre Risen, debeljuškasti šumski patuljci koji nas bodu viličicama i gađaju bocama, komadima sira i svime što im dođe pod patuljastu ruku. A zamakente li za krivo deblo, tko zna čega sve na otoku još ima…

Neovisno o izboru na početku igre, odnosno čantrate li u manastiru, trenirate za vojnika u gradu, ili kod Dona u močvari izučavate za nekakvog rangera/thiefa, prvih pet do deset sati igre odlazi na jednostavne zadatke kroz koje se polako nazire sistem level-upa lika, cuganja magičnih napitaka, prorjeđivanja prebogate faune, ali i uče osnove botanike kroz ubiranje ljekovitih travki. Pritom sve izgleda nekako otprije poznato: bezimeni glavni junak, leteći start bez tutoriala, neobičan način borbe, dijalozi u kojima se mnogo prostači i likovi koji frču frulu i puše, sve smo ovo negdje već vidjeli… Pa ovo je kao Gothic, samo na otoku?

I fakat – iza priče o istraživanju tajne otoka i otkrivanju sudbine glavnog junaka stoji studio Piranha, Nijemci koji od 2002. predvode europsku školu RPG-a i pokazuju Japancima i Amerima kako se dobre role-playing igre rade na starom kontinentu. Risen nas je zato iznenadio – baš kao i Gothic, koji je 2002. bio gotovo anoniman – kao solidan RPG koji je izniknuo niotkuda. Čini se da Piranja-dečki i izdavač JoeWood više nisu u dobrim odnosima, s tim da je ime Gothic ostalo izdavaču, a u Piranhi su se odlučili nastaviti baviti poslom koji znaju najbolje i izraditi novu igru, samo uz novo ime i novu priču. U sljedećem odlomku opisuje se zašto je to bila dobra odluka.

Gothic na popravnom
Dok su prva dva Gothica očito bila nastala iz ljubavi prema igrama i osvojila simpatije igrača nepretencioznim pristupom žanru, treći se nastavak pokazao lošim eksperimentom. U pokušaju da nadmaše prethodne naslove, Piranhe su Gothic III zamislili preambiciozno pa je konačni rezultat bila razočaravajuća igra puna bugova, u prvom izdanju gotovo neigriva. Kasnije je u nekoliko navrata krpana – tko zna je li ikad propisno zakrpana. Od te je igre većina igrača odavno odustala, a koga i briga – Gothic je možda došao na zao glas, no to je sada tuđi problem – jer mi imamo Risen, hura.

“Ovo je igra kakva je Gothic 3 trebao biti”, često se može čuti u komentarima Risena, u kojem nema bugova da priječe zabavu, a glasovi naturščika, katkad nespretno prevedeni questovi u kojima je teško razaznati i još teže dokučiti njemački humor, te mekani pejzaži koji se ne trude parirati vizurama Obliviona, ponovno stvaraju prepoznatljiv ugođaj u igri i vraćaju staru slavu njemačkom studiju. Inače je pred kraj teksta zgodno mjesto za staviti i pokoju ogradu poput “ovo nije igra za svakog”, no tu ćemo priliku danas propustiti jer Risen zapravo jest igra za sve! Ekipa koja brije na žanr, ovom će igrom kratiti vrijeme do izlaska Dragon Agea; povremeni RPG-aši, kojima je Dragon Age previše hardcore, baš bi u Risenu mogli naći pravi omjer uložene pažnje i zabave, a kako je sučelje igre krajnje pojednostavljeno i krojeno za konzole (ne žrtvujući pritom ništa od mogućnosti na PC-u), eto odlične ulaznice u svijet role-playinga za sve ostale.