Na foru

Za igru Ruse prvi put sam čuo prije par godina. E-mailom su mi stigle slike koje nisu bile osobito raskošne, niti je bilo sasvim jasno što prikazuju – nekakvi tenkovi iz razdoblja Drugog svjetskog rata napadali su predgrađe, u pozadini su se izdizale figure pješaštva... Sve skupa daleko od glamura kojim suvremeni enginei mogu zadiviti, no očito dovoljno dobro da nekome bude interesantno. Slike mi je poslao poznanik, čovjek koji se u životu ne igra (nekoć, doduše, jest), ali mu se Ruse svidio do te mjere da uokolo prosljeđuje slike i informacije o igri. Postoje naslovi koji su u stanju regrutirati takve ljude, pasivne igrače, no obično se radi o diablima ili civilizacijama (Warcraft, to nije igra, to je crack), a ne o prvijencu relativno nepoznatog proizvođača.

Kada pišem prvijenac, jednostavno lažem. Francuski developeri Eugen Systems vježbali su izradu strategija u realnom vremenu s par nastavaka u serijalu Act of War, za kojeg se svojevremeno čak i  čulo, no Parižani će se proslaviti tek objavom Rusea. Odnosno, nadam se da hoće, svakako to zaslužuju – radi se o neobičnom RTS-u koji je izmiješao dobro poznatu mehaniku upravljanja jedinicama na ekranu s prezentacijom retro igara na tabli, zajedno s par novih dosjetki kojima je osvježio žanr i zaintrigirao publiku, poput naslovnih smicalica kojima se skrivaju potezi od neprijatelja ili mu se pod nos guraju lažne jedinice – neka gradi bedem na krivoj strani.

Čini se da je kreativni direktor imao snažan nadzor nad cijelim projektom jer sve je vezano uz ovu igru visokostilizirano: od prezentacije gameplaya, preko priručnika i izbornika do igranih međuscena. Danas vidim kako se sve ovo moglo svidjeti mojem prijatelju, inače vatrenom listaču Wallpapera: "Oh, la-la! Francuski RTS sa stilom! Ovo mora biti dobro."

I jest dobro. Koncem prošle i početkom ove godine, na poziv Ubisofta sudjelovali smo u zatvorenom beta-testiranju igre, pa smo u veljačkom broju najavili potencijalno sjajnu igru. Nažalost, beta je iz zaklona istjerala i neke ružne bugove, kao i potrebu za balansiranjem jedinica i cijele igre, pa je izlazak odgađan, no s time je gotovo i napokon možemo potvrditi vlastite dobre prognoze. Ideja i jezgra igre nisu se mnogo mijenjale, no za one koji nisu čitali tada, još ćemo jednom razložiti gamplay, a potom opisati i sve što je igri u međuvremenu dodano.

Na početku svake bitke igrač odabire naciju s kojom želi igrati, a nude se Njemačka, Francuska, SAD, Italija, SSSR i Velika Britanija. Ratovati se može sam protiv računala, protiv živog neprijatelja, protiv nekolicine neprijatelja (2 na 2, 3 na 3, 4 na 4) ili protiv svih (FFA).  Svaki igrač počinje samo s osnovnom bazom (HQ) i određenim brojem resursa (oko 200 nečega), pa je prvi zadatak osigurati opskrbna mjesta iz kojih će se financirati izgradnja ostatka baze, proizvodnja i istraživanje novih jedinica. Alternativno, moguće je sve spiskati u startu na brzinski juriš prema neprijatelju, u pokušaju da se bitka odluči u prvih nekoliko minuta: ili će biti pregažen, ili će se odbijanjem prvog vala naći u poziciji s daleko više resursa i rutinerski stići do pobjede.

U slučaju suludog napada dobro dođu smicalice (ruses), kojima je moguće suigrača dignuti na foru, pa jedinice na mapi sakriti od pogleda, učiniti ih bržima (blitz) ili maskirati pješaštvo u tenkove. Sve dok jedinice ne uđu u vidno polje neprijatelja, prikazane su kao žetoni (blips), veći za oklop, manji za lake jedinice. U slučaju da napadne neprijatelj, zgodno je kamuflirati zgrade – posebno učinkovito kod napada iz zraka, izgraditi lažne zgrade ili čak cijele armije i tako blokirati neprijatelja. Svaki igrač počinje s dvije „karte“ smicalica, a nove dobiva jednostavno protekom vremena – svake dvije minute po jednu.

Igrati se može do istrebljenja, ili što je češće, na vrijeme: od dvadesetak minuta za 1 na 1, do četrdeset minuta za runde s više igrača. Često kritizirano prikupljanje resursa u ozbiljnijim RTS-ovima ovdje ima presudnu ulogu, poput opskrbne linije u stvarnom sukobu, pa se do pobjede – slatkog cvijeta na dugačkoj peteljci – stiže tek sređivanjem opskrbnih točaka ili administracijskih zgrada koje generiraju resurse same od sebe, dok taktiziranje na mapi dobar dio runde ide samo za tim da se osigura pozadina i kupi vrijeme. Agresija i napadi naslijepo vode u poraz, jer bodovi se obračunavaju za svaku uništenu jedinicu.

Ponekad  vremensko ograničenje frustrira, posebno u kraćim sukobima jedan na jedan, kada neprijatelj može biti na koljenima i nedostaju tek minuta-dvije da mu M4 Crocodile u pepeo pretvori i posljednjeg prašinara, no ako se gad dobro branio i uništio dovoljan broj jedinica, onako kukavički, iz busije, igra zna podvući crtu i objaviti neriješen rezultat, pa čak bijednom crvu dati i malu pobjedu (uz minor postoje i major i total victory), ne obazirući se na situaciju na terenu. Zato se vremenom naučite igrati bezobrazno, prcati na daljinu, slati pa povlačiti lažne jedinice amo-tamo, a znat ćete da radite dobar posao kad vam igra dodijeli medalju za deset uzastopnih pobjeda, od kojih će makar jedna završiti tako da vam tip psuje mater i viče "Varalico!", a druga dvojica pobijeđenih sugeriraju da dudlate lulek prije nego klisnu i stignete im ukazati na scoreboard iz kojeg se jasno vidi tko je podudlao.

Uz multiplayer, koji se može igrati za gušt ili natjecateljski za 1vs1 i 2vs2 ljestvice, Ruse ima i singleplayer kampanju koja počinje pod konac rata, pa se vraća u Afriku opisati prvi susret bojnika Joea Sheridana i proračunatog njemačkog generala Von Richtera, s kojim će ratovati i kasnije u Europi. Već se tu pokaže da iz savezničkog stožera cure informacije. Od ostalih likova, tu su nesposobni Charles Wetherby, Sheridanov nadređeni, Kate Garner (Wetherbyjeva, a kasnije i Sheridanova tajnica-ljubavnica) i Sheridanov mentor, Englez Campbell. Zamišljam debeljuškastog osmogodišnjaka razjapljenih usta kojem od šoka i nevjerice iz ruku ispada šnita kruha s marmeladom dok gleda scenu u kojoj se otkrije da je špijunka baš ta zgodna tajnica-ljubavnica! Nemoguće! Zar ona!?

Kampanja, koju povezuje tanašna priča, zapravo je razvučeni uvod u velik broj različitih jedinica i služi kao koliko-toliko zanimljiv uvod u multiplayer, gdje Ruse blista. Sve se jedinice mogu detaljno pregledati u korisnoj enciklopediji jedinici u glavnom izborniku, gdje je uglavljena nakon bete, a na istom se mjestu može provjeriti statistika igrača i poredak na globalnoj ljestvici. Ima još mnogo toga u Ruseu, ali ovdje nema mjesta, pa je pravo vrijeme za napomenuti još tek da se radi o RTS-u u kojem se akcija odvija dovoljno sporo da u njoj mogu uživati i oni koji RTS-ove ne igraju – ostarjeli FPS-aši, sporovozni stratezi i općenito igrači početnici. Kolega recenzent jednom me upitao koje igre osobno volim. Ocjene na stranu, samo djelić onih o kojima pišem nastavim igrati i nakon recenzije – ovo je jedna od tih.