Ozbiljna prstobolja

Jednom davno, prije mnogo ljeta i još više zima, u zemlji računalnih igara postojalo je kraljevstvo po imenu Pucačina. Tim kraljevstvom lutale su bezbrojne horde šarenih monstruma i vanzemaljaca, ali i brojni nadljudski heroji koji su svojim moćnim bacačima raketa čuvali red. U tom kraljevstvu, krv je tekla u potocima, eksplozije su bile brojnije od zvijezda i sjajnije od Sunca, a među igračima koji su ga posjećivali vladala je sreća i zadovoljstvo. Ipak, kao što to obično bude, ti sretni dani nisu mogli trajati zauvijek i kraljevstvo je palo pod napadima barbarskog plemena Realizma. Bacači raketa tako su se našli zamijenjeni glockovima, plazma-puške kalašima, a brojna maštovita čudovišta počela su pričati engleski s ruskim naglaskom.

Sada, nakon višegodišnje vladavine „realnih“ vojnih shootera, naši dečki iz Croteama žele nam vratiti jednog od najvećih heroja iz starih dana napucavanja, gospodina „Ozbiljnog“ Sama Stonea. Ovo je inače dio teksta u kojem raspravljamo o radnji, no ovdje se zbilja nema puno toga reći. Igra je smještena u vrijeme prije prvog Serious Sama i nakon kratkog uvoda u kojem se pokazuje koga i zašto trebate ubiti, stavlja vam se u ruke vaše prvo oružje i blagonaklono vas se upućuje prema prvom protivniku kojeg treba razdvojiti na krvave komadiće.
Na naše iznenađenje, igra nam je u ruke stavila pištolj koji je u primarnom načinu rada pucao metke, a u sekundarnom nije ispucavao plazma-rakete, nego samo nišanio nešto preciznije. Realnost? U našem Serious Samu? Kako se kasnije pokazalo, to je bila samo mala diverzija i ubrzo smo se dohvatili stvari poput gusarskih topova i devastatora koji su s lakoćom drobili na desetke izvanzemaljskih zombija.

Ozbiljno neozbiljan
Čak i tako, Serious Sam je daleko od lagane igre. Za svakog neprijatelja kojeg možete smaknuti, igra će na vas baciti još deset i preživljavanje znači zadržavanje mentalne karte svakog  neprijatelja oko vas, kao i predviđanje njihovih napada. Igra ne nudi nikakvo regenerirajuće zdravlje i često ćete se naći u situaciji gdje se borite iz petnih žila kako biste sačuvali onih 5 HP-a koji vas drže na životu dok ne pronađete spasonosnu bočicu lijeka ili pločicu oklopa. Svaki put kada vas neprijatelj uspije zakačiti, to se dogodilo jer ste postali nepažljivi, a ne zato što je bilo neizbježno. Naravno, nakon nekoliko naizgled beskrajnih valova neprijatelja, samo će najbolji uspjeti odbiti svaki napad. Nerijetko smo se nakon 10-minutnog napucavanja osjećali fizički umorni, ali na dobar način jer smo znali da je prevladala vještina, a ne sreća. Ako vam se pak izazov učini prevelikim, online i split-screen co-op modovi dopuštaju vam da pozovete prijatelje u pomoć.

S tehničke strane, SS3 nije baš sofisticiran. Grafika je jedva prosječna, dok su animacije jednostavno loše. Ipak, od malog razvojnog tima poput Croteama nismo ni mogli očekivati vrhunsku mo-cap tehnologiju, a dečki dobro barataju onime što imaju. Najvažnije od svega, igra se na mid-range računalu vrti bez ikakvog pada frameratea, unatoč broju neprijatelja i količini eksplozija i prašine koja je gotovo uvijek na ekranu. Da su po ovom pitanju dečki iz Croteama obavili imalo lošiji posao, ovakva igra bila bi neigriva.

Serious Sam 3: BFE budi nostalgiju za pucačinama stare škole, no ne trudi se riješiti nijedan od problema koje je taj žanr imao. Divlja akcija uvijek je rezultat igračeve vještine, nikad umjetni ukras koji skriva jednostavnost, što je odlika najboljih igara ovog tipa. S druge strane, to je i jedini trik u Samovom repertoaru, pa igrači koji traže nešto osim duge i izazovne FPS-ovske akcije ovdje možda ostanu razočarani. Što se nas tiče, oduševljeni smo igrom koja se sjeća koliko se izazova i zabave može naći u jednostavnom napucavanju negativaca.