Staro osvajanje Novog svijeta

Za Europu ne tako davne 1776., skup kolonija na sjevernoameričkom kontinentu odlučio je otkazati poslušnost europskim vladarima i tražiti vlastitu neovisnost. Znamo kako je to završilo, a s tim znamo u kojem smjeru ide i Colonization, nova igra napravljena na engineu Civilizationa IV. Zapravo, nije nova; radi se o preradi Meierove igre istog naziva iz 1994. godine.
Oni koji su zavoljeli Civilizaciju ne trebaju odmah hrliti nabaviti Kolonizaciju; bez obzira na to što su dodatno ušminkali igru i stavili cijenu ekspanzije (ovo je samostalni proizvod), radi se o drugačijem konceptu – linearnost, poznati ciljevi i jako puno mikromenadžmenta glavna su obilježja Kolonizacije.
Vaša je zadaća osnovati kolonije u Novom svijetu, jačati njihovu samostalnost te nakon nekog vremena proglasiti neovisnost – onda se pak treba obraniti od kraljeva bijesa, i ako to sve preživite, pobjeda je vaša.
Za razliku od Civilizacije, gdje idete u širinu, kolonizirate mapu, jurite za izumima, gradite strukture unutar gradova i brinete se za religiju i građanski ustroj, Kolonizacija je nekako dosadna, tj. puno je fokusiranija. Tako ćete se često baviti prebacivanjem sirovina između gradova kako biste popunili rupe u proizvodnji, a kasnije tokom igre užasno ćete puno vremena trošiti na menadžment gradova; u njima treba premjestiti određene ljude na određene poslove, osigurati dovoljno hrane, paziti na proizvodnju većih građevina… Nažalost, velik dio igre čini se kao da radite samo to.
No ovo sve previše vuče na žalopojku, a to ni slučajno ne bi trebalo biti. Kolonizacija igračima daje pune ruke posla i vjerno oponaša original po kojem je nastala. Doduše, neke su stvari napravljene nešto drugačije – ako nas pamćenje ne vara, prije je bilo teško doći do duhana, a sad se obično događa da vam juri van na uši. S druge strane, to je odličan način zarade, jer kad ga pretvorite u cigare, u Europi možete itekako zaraditi te za taj novac ubrzati dolazak specijalnih jedinica. Ili ga možda iskoristiti za kupovinu zemlje od domorodaca jer je s njima poželjno biti u dobrim odnosima.
I to je zapravo velika privlačnost Kolonizacije – ma što radili, sve ima svoje za i protiv. Uvijek je tu neka dilema: ostaviti indijansko naselje kako biste u njemu mogli školovati kolonizatore ili ga kulturno preuzeti i povećati teritorij? Proglasiti nezavisnost čim prije i suočiti se s manje vojske, ili graditi ekonomiju? Štedjeti bodove za boljeg Founding Fathera ili uzeti prvog koji naiđe? Pustiti pionire da divljaju ili im davati naredbe?
Bez obzira na to, Kolonizaciju ćete igrati nekoliko puta i ostaviti jer postoje samo možda dva-tri optimalna puta prema pobjedi, a sve drugo je muka, čemer i jad. Civilizacija je ipak savršenstvo igre koju možete igrati beskonačno mnogo puta i uvijek naći nešto novo – i opet kažemo, obožavatelji te igre neće se nužno naći u Kolonizaciji.