WASD pod morem

WASD iz naslova odnosi se na klasičnu kombinaciju tipki koju koristimo za upravljanje u pucačinama iz prvog, trećeg ili petnaestog lica. Ovo je prva igra iz serijala Silent Hunter, prva pomorska simulacija, a svakako i jedna od rijetkih ozbiljnih simulacija uopće, koja za upravljanje koristi ovu kombinaciju. Naime, Silent Hunter 5 hrabro pokušava renovirati žanr podmorničkih ili općenito pomorskih simulacija unošenjem nekih “novitada” – većina ih je dosta čudna, dvojbena ili neslavno propada, no krenimo redom…

Žohari na brodu
Prije svakog nastavka valja kazati da je u stanju u kojem je izbačena ova igra praktično neigriva. Vrlo rijetko komentiram bugove, iz jednostavnog razloga što je to prilično bespredmetno – patchevi se u vrijeme broadbanda brzo izdaju i lako skidaju, pa zanovijetanje oko bugova uglavnom zvuči kao da recenzent ne voli igru (zbog tko zna čega), a onda bira bugove da bi poantirao na nečem laganom i nazočnom u svakoj igri. Otprilike kao kad glazbeni kritičari krenu drobiti o tehničkoj kvaliteti snimka ili tobože nedovoljnom sviračkom umijeću da šatro objektivnim elementima sakriju jednostavno ljudsko neslaganje ukusa.

Rekavši to, Silent Hunter 5 izbačen je u zaista kriminalnom stanju, a neki od bugova tako su veliki da igru jednostavno čine uopće neigrivom. Primjerice, kod podizanja snimljene situacije moral posade se resetira na nulu, a kako je ova igra, uz FPS-ovske bogata i RPG-ovskim elementima, bez morala posada jednostavno ne radi ništa. Odavno nismo vidjeli igru izbačenu s tako ubojitim i bizarnim bugovima. Nadajmo se da će se barem nešto od toga skrpati patchevima, no neki problemi su ovaj put preduboki i prebolni…

Dakle, ako su sve druge igre u serijalu bile simulacije podmornice, ova je na neki način simulacija kapetana – cijela se igra odvija u prvom licu; umjesto prelazaka sa stanice na stanicu, s periskopa na navigacijsku mapu recimo, klikom miša na odgovarajuću ikonu ovdje pomičemo svoj lik kao u FPS igri kroz 3D okružje podmornice. Hodamo, trčimo, dođemo do željene postaje na brodu i uđemo u mapu, periskop, torpednu sobu, odaje radista ili sonarista i tome slično.

Cijevni FPS
U životu sam imao priliku osobno posjetiti posljednji sačuvani primjerak kultne njemačke podmornice Tip VII, što je upavo klasa modelirana u ovoj igri, U-995 koju izvučenu na plažu čuvaju u mjestu Laboe pored Kiela. Kao svakom ljubitelju povijesti i podmornica taj me se posjet dubinski dojmio, ali znate što ću vam reći – relativno skromna metalna cijev s jednim uskim središnjim hodnikom nije baš mjesto na kojem biste trčali i osjećali puninu slobode 3D FPS svijeta. Gibanje po podmornici je u početku cool, no cijela je stvar veličine možda jednog većeg ili dva manja stana, pa kad se nakrca s makar imalo realističnim brojem ljudi – a posada Tipa VII bila je preko pedeset ljudi – virtualna klaustrofobija je zagarantirana.
Iskreno se nadamo da nam u narednom Silent Hunteru neće simulirati i bol i mirise na podmornici. Smrad dizelskog goriva, kiseline iz baterija, “mirisa” pedesetak više tjedana neopranih ljudskih tijela te udarci u glavu, koljena i laktove koji su u trčanju podmornicom neminovni bili bi previše i za najzagriženije fanatike.

Ako naredne inačice, naime, uopće i bude, jer ova je razočaranje. Osim trčanja po podmornici, možete i komunicirati s članovima posade, kako su navikli ljubitelji RPG-ova. Ove su interakcije uglavnom trivijalne i isprazne – kako vam, i opet, mogu posvjedočiti okorjeli RPG-aši. Jedan bi pričao o svojoj ženi (kao da će ga se ona sjetiti ako joj se živ pojavi na vratima nakon rata; vjerojatno se već negdje ’vata u mraku s lokalnim Herr Flickom), drugi ima brata na Bismarcku (dirljivo), treći… ne znam, i treći ima neki svoj dosadni problem ili opsesiju. Kao da je netko u igru prenio dosadnu ekipu iz škole, faksa ili ureda!

Dosadni kompići
I tako ti virtualni ljudi žive i gnjave vas – ili ne gnjave – svojim problemima. ’Ajde, OK, shvaćamo ideju da se postigne neki tobožnji realizam, no u stvarnosti se postiže samo dosada i repetitivnost. Nitko od fanatika prethodnih Silent Huntera nije se žalio na nedostatak ćakule s članovima posade niti je to posebno priželjkivao u ovom nastavku, a niti je takvo sučelje ugodno za svakodnevne zadaće. Dapače, ono po čemu su sve podmorničke simulacije bile poznate jest kvalitetan sistem ubrzavanja vremena – dosadne dijelove putovanja u patrolnu zonu prelazilo se u vremenskoj kompresiji faktora 4.000 ili čak 8.000. Ovdje te dosadne dijelove možemo prekratiti spikama s Hansom…. ’ajde, molim te…

Negdje u svom tom džumbusu RPG-a i FPS-a duboko je zapretena i simulacija, ali kad do nje nakon gnjavaže i dođete, možete uočiti da ni po čem nije bolja od Silent Huntera 3, koji se također bavio njemačkim podmornicama, ponudom je siromašnija, a i neusporedivo je lošija od Silent Huntera 4, najsjajnijeg briljanta ovog do jučer predivnog serijala. Zbog sučelja koje se oslanja na “stvarno” gibanje i razgovore s posadom, sama je podmornica znatno manje upotrebljiva nego prije.

Silent Hunter 5 ostavlja nas zbunjenima. Izmjene koje su developeri pokušali unijeti u učmao žanr pomorskih, podmorničkih, pa i svih simulacija uopće vrlo su hrabre. Međutim, uz to su i uglavnom loše i promašene. Zbog čega se hrabrost i inovativnost nije manifestirala u nečem zanimljivijem? Primjerice, izuzetno bismo rado vidjeli igru koja nudi kampanju s britanske, japanske ili čak i talijanske podmorničke strane. Hladnoratovske podmornice? Zašto ne? Prvi svjetski rat? Zvuči super! Možda simulacija nekog drugog borbenog plovila – osobno bih dao tri cijene Silent Huntera za solidnu simulaciju razarača ili krstarice…

Nažalost, ove su zaista zgodne mogućnosti osvježavanja žanra propuštene i išlo se na neku mješavinu FPS-a, RPG-a, kapetanskog simulatora, a sve je skupa izvedeno polovično i krcato bugovima. Naša preporuka – zasad zaobići. Sačekajte prva dva-tri patcha, a dotad igrajte mnogo kvalitetnije Silent Hunter 3 (ako preferirate Nijemce) ili 4 (ako su vam draže američke podmornice, a trebale bi biti jer su bolje i na Titovoj strani, LOL).