Groteske i arabeske

Jednom sam zgodom upoznao gospodina iz Ukrajine. Taj je brižno sakupljao novinske članke o igri koju izrađuju njegovi sunarodnjaci, Stalkeru. Vijesti, intervjue, najave – imao ih je sve, a onda je najednom prestao. Ocijenio je da razvoj predugo traje, da igra vjerojatno nikada neće biti gotova, pa zašto onda tratiti vrijeme na vaporware? Danas taj Ukrajinac mora biti silno ponosan i duboko prestravljen: Call of Pripyat već je treća igra u ukrajinskom horor/survival serijalu, koji je krenuo sporo, ali zato danas neumorno izbacuje nastavke.

Zonu oko Černobila developeri su detaljno modelirali još u izvornom Stalkeru iz 2007.; napučili su je novim čudovištima za prequel Clear Sky u kojem se objašnjava ponešto o katastrofi koja je opustošila kraj. Na posljetku su izdali Call of Pripyat u kojem se govori zašto mutanti i zombiji još tumaraju, a vlada ne može objasniti neobične pojave u Zoni: helikopteri s posebnim postrojbama su nestali, nakon čega vojska šalje samo jednog obavještajca, bojnika Degtjareva, da dozna njihovu sudbinu.

Scena je, dakle, postavljena odavno, no šetnja sablasnim Pripjatom i okolicom i dalje je nelagodna i napeta, susret s nadnaravnim pojavama jezovit, a svaki silazak u podrum mjerenje dubine ljudskog straha. Ponešto je promijenjena mizanscena: nestale su zaraćene frakcije, za koje developer danas tvrdi da su bile loša ideja, pa sada mutanti vrebaju ljude, banditi stalkere, a vojska mutante. Kao Circle of Life Eltona Johna – pa s mutantima.

Da su igre umjetnost i da se o njima pišu ozbiljne kritike, netko bi mogao potražiti izvor iz kojeg Stalker crpi užas, pa prstom uprijeti u “drugu katastrofu”, koja je oblikovala Zonu i sve njene jadnike.  Ona nuklearna, černobilska, pomogla je opustošiti kraj, no Ukrajinci pokazuju da od radijacije i mutacije ima i goreg zla: kad te netko pili u mozak – doslovno, tajnim psihološkim eksperimentima kao u igri; ili kao vlast koja je ’86. pričekala par dana s evakuacijom, da se stigne napisati poćudno priopćenje, a stanovništvo naužiti radijacije.

Spas od osjećaja potpune apatije i nemoći u igri nudi bogat arsenal iz kojeg je lijepo pucati, a da nikad ne bude dosadno, jamči RPG-aški sustav nadogradnje opreme. Često kritizirani zbog brojnih bugova, developeri su izveli zanimljivi manevar: igru su lani izdali u Rusiji, pokrpali bugove, pa tek proteklog mjeseca na zapadna tržišta plasirali prevedenu i stabilnu igru. Upravo je prijevod, odnosno bizarna sinkronizacija (iz nekog razloga ruski glumci govore engleskim slengom) i jedina zamjerka igri.

Ali ne i ozbiljan nedostatak, jer Call of Pripyat na Steamu stoji svega 10 eura.