Korak nazad

Duhovni nasljednik Total Annihilationa prije tri godine imao je mnogih mana, no opći je dojam bio zadovoljavajuć. Masovne bitke izgledale su odlično, no da bi uživali u najboljim grafičkim efektima, igrači su morali imati vrlo jak hardver. Osim toga, igra je bila prilično komplicirana, što je privuklo relativno malo igrača, no oni koji su je zavoljeli, vjerojatno je igraju i dan-danas. Supreme Commander 2 potpuna je suprotnost svemu navedenom, što je definitivno uzrokovano ciljanjem na širu publiku, no u konačnici ispada da su developeri sami sebi opalili šamar i izgubili dosadašnje fanove, dočim će nove vrlo teško steći.

Uopće ne sumnjamo da je velik udio u dizajnerskim odlukama imao Square Enix, koji je poznat po tome da se voli petljati u rad razvojnih timova i uništavanje više-manje dobrih ideja. Tijekom najave je spomenuto da će Square Enix zaposliti najbolje pisce i scenariste kako bi Supreme Commander 2 predstavio uzbudljivu priču zbog koje će se igrači potruditi dogurati kampanje do samog kraja, no ona je toliko zapletena i nemaštovita da je nije vrijedno ni spominjati, niti to imamo namjeru napraviti.

Uglavnom, pred nama su tri kampanje, koliko je i zaraćenih strana (Illuminate, Cybran i UEF). Premda unutar misija postoji par zanimljivih preokreta, teško ćemo ih po nečemu dobrom pamtiti, tim više što nas uvode u igru kao da smo mala djeca. Drugim riječima, u početku nam je mnogo toga nedostupno, da bismo u kasnijim misijama imali pristup naprednijim mogućnostima izgradnje i izučavanja, što je totalno nepotrebno. Ako već postoji tutorial, a postoji, zašto nam u njemu nije pokazano sve što trebamo znati i što sve igra nudi, znaju samo autori.

Ako ste mislili da se barem igrivošću frakcije vidno razlikuju, varate se. Svaka treba osnovne resurse za izgradnju jedinica koje se dijele na kopnene, zračne i pomorske, s time da Illuminati nedostatak potonjih nadoknađuju mogućnošću lebdenja kopnenih snaga. Uz manje-više slične varijacije podijeljeno je i istraživanje tehnologija koje utječu na sve već izgrađene i buduće jedinice, no ne postoji univerzalno stablo, već je razvoj podijeljen na svaku klasu zasebno, što pak igra najvažniju ulogu u multiplayeru. Moramo spomenuti da je ovo ipak igra u kojoj se bitke dobivaju rushevima, odnosno označavanjem svega i svačega i slanjem na protivnika, što ne uzimamo za zlo jer je nemoguće kvalitetno i detaljno upravljati stotinama jedinica u realnom vremenu.

Premda smo prvi dio igrali prije tri godine, nekako nam se čini da je imao bolju grafiku jer u nastavku jedinice boluju od nedostatka detalja. Doduše, to ćete primijetiti tek kada maksimalno približite kameru; jedinice su većinom vrlo sitne, ne računamo li eksperimentalne, čija je pojava odmah vidljiva. Jedna od boljih stvari je udaljeni pogled, čime dobivamo izvrstan pregled razmještaja vojski i moguće sukobe, no na taj je način označavanje grupa gotovo nemoguće.

Supreme Commander 2 daleko je od loše igre, no teško ga je po nečemu posebnom osim gomile jedinica na ekranu izdvojiti, tim više što je njegov prethodnik u gotovo svim segmentima bio bolji od njega.