Jednim udarcem sto muha

Kad govorimo o igrama starim desetak godina, mnogi ih se uopće ne sjećaju, no upitate li ih za Diablo II, svatko će znati da je riječ o još uvijek nenadmašenom akcijskom RPG-u čija je solo igra bila samo uvod u multiplayer koji i dan-danas ganjaju tisuće igrača. Iako Blizzard već godinama radi na trećem dijelu, on nikako da stigne. Da stvar bude gora, nedavno je objavljeno da ga najranije možemo očekivati 2011. godine. Najranije – znači, može i godinu-dvije iza nje. Dakako, sve ovisi o World of Warcraftu, koji Blizzardu i Activisionu mjesečno donosi prihode kakve nisu sanjali ni u najljepšim snovima, a izlazak Diabla III potaknuo bi masovni egzodus iz Azerotha koji je već svima lagano dosadio.

Priča se otegnula na sveprisutni MMO, što nam nije bila namjera, pa ćemo se vratiti Diablu II koji namjerno navodimo jer je današnji naslov očiti klon spomenutog. Rješenje misterija leži u podatku da ekipu Runic Gamesa, koja je radila na Torchlightu, predvode ljudi koji su pekli zanat upravo na serijalu Diablo dok su još radili u Blizzardu, a stečeno su znanje uspješno primijenili na igru u kojoj ćete se snaći kao da je već godinama igrate. Mnogo toga je i poboljšano u odnosu na ranije spomenute legende, no važno je znati da će svi ljubitelji akcijskih RPG-ova, a i oni koji vole dobru zabavu bez obzira na žanr, uživati u svakom trenutku druženja s Torchlightom i svijetom koji donosi.

Jeftino i dobro
Premda su nam na izbor samo tri lika, svakog je moguće specijalizirati u tri dodatna smjera. Kao i u svakoj sličnoj igri, likovi u borbama i rješavanjem zadataka sakupljaju iskustvo koje pak donosi bodove na općenite atribute poput snage i magije, ali i one posebne kojima određujemo stil igre. Primjerice, vanquishera možemo razvijati kao strijelca s gomilom napada vezanih uz dalekometno oružje, ili kao lopova koji sa sobom povlači uporabu raznih zamki. Destroyerova su primarna oružja mačevi, toljage i sjekire, no u jednoj grani možemo mu ojačati napad dalekometnim, dok alchemist može biti specijaliziran za prizivanje podanika ili kao čarobnjaci kakve najčešće susrećemo u igrama.

Vrlo je vjerojatno da će svi u početku odabrati nekakve uobičajene razvojne putove, što nije nimalo loše, no autori su sustav izrade likova dobro razradili, pa bi bilo šteta ne isprobati i druge specijalizacije i sposobnosti koje dolaze s njima. Srećom, Torchlight je prokleto zabavan i zarazan, tako da ne sumnjamo da će svi koji se zapale za njega, a takvih će nesumnjivo biti gomila, isprva isprobati sva tri lika, a kasnije i njihove različite načine djelovanja, koji nude više nego što se to na prvi pogled čini.

Uostalom, i čitava je igra takva, počevši od njene cijene pa do samog koncepta. Torchlight se, naime, nudi za samo 15 eura, što je više od upola manje od uobičajene cijene igara (o Modern Warfareu 2 da ne govorimo), što baš ne ulijeva povjerenje. Isto tako, puzanje tamnicama i sakupljanje kojekakve opreme od koje je samo mali postotak iskoristiv liku kojeg trenutno igramo isprobali smo stotinu puta, no jednom kada krenete u podzemlje, sve sumnje nestaju kao rukom odnesene.

Temelji za budućnost
Priča nas vodi u grad Torchlight ispod kojeg su rudari naletjeli na gomile katakombi u kojima se množe razna čudovišta. Dakako, naš će junak hrabro krenuti u nasumično generirane nivoe tamnica, izgubljenih gradova i podzemnih palača te krčiti put kroz horde protivnika. Ono što nas je posebno oduševilo jest sustav ispadanja predmeta iz palih neprijatelja, koji je vjerojatno najprecizniji od svih igara sličnog tipa. Naime, redovno ćemo dobivati raritetne primjerke opreme i oružja koji će nam pomoći da se napokon osjećamo nadmoćno i da uz par klikova očistimo čitavu sobu od čudovišta.

Opremu je za određenu svotu novca moguće nadograditi dodatnim atributima, što je postupak koji često upali iz prve, dok će neki put biti potrebno par pokušaja, no ne žalite financije za vrhunske predmete koje mislite rabiti. Također, neki predmeti imaju mjesta predviđena za magično kamenje, koje pak kasnije možete izvaditi (opet za novac), transformirati više njih u bolje ili pak uništiti da biste na njihovo mjesto stavili nove. Sve je to toliko jednostavno napravljeno da nema šanse da se netko u čitavoj priči izgubi ili izgubi interes za igranje zbog nepotrebnih komplikacija.

Iako će grafički izgled igre nekome izgledati zastarjelo, u potpunosti ispunjava svoju funkciju hardverske nezahtjevnosti, dok opet sadrži dovoljno efekata koji će nas na momente zadiviti. Primjera radi, spomenimo da smo Torchlight zaigrali na suvremenom računalu, kao i na starom stroju s P4 na 2 GHz, 1 GB memorije i grafičkom GeForce 7300 na maksimalnim postavkama, i na oba je stroja izvedba bila identična.

Jedini je ozbiljan prigovor koji možemo uputiti na račun Torchlighta nedostatak mrežne igre. Naime, upravo je multiplayer ono što je održalo zajednicu fanova Diabla II do današnjih dana jer kad par puta prođete igru s nekoliko likova, ona postaje dosadna. Iako autori ne spominju da bi kakvom idućom zakrpom mogli uvrstiti podršku za mrežne igre, tvrde da već sljedeće godine kreću u izradu MMO-a na temeljima Torchlighta. O tome više nekom drugom prilikom, a svima koji su se zaželjeli dobre izometrijske akcije topla preporuka da nabave Torchlight.