Iza zavjese

Prije no što ljubitelji konzola podignu kuke i motike, moramo razjasniti da se uvod odnosi isključivo na mrežnu igru po kojoj je prethodnik postao planetarno popularan. Ako ste nestrpljivi, više o multiplayeru nalazi se pred sam kraj ovog opisa, dok mi krećemo ustaljenim redoslijedom prema kojem je solo kampanja na prvom mjestu.

Kao i u prethodnicima, autori su glavnu ulogu dodijelili B. J. Blaskowiczu, a ovaj put špijuni su saznali da nacisti pokušavaju iskoristiti energiju crnog sunca kroz paralelnu dimenziju znanu kao Veil, pa će naš dobri vojak otputovati u srce Reicha i zaustaviti prijetnju kao i uvijek do sada, no i sâm će koristiti moći Veila gotovo konstantno.

Nakon ovog “dramatičnog uvoda” i laicima će biti jasno da je igrivost odmakla od klasičnog napucavanja s protivnicima. Veil glavnom junaku omogućava brže kretanje, usporavanje vremena, stvaranje štita ili pak razorniju snagu oružja, a dok ga koristimo, čitav svijet kao da gledamo kroz infracrvene naočale. Iako korištenje moći zahtijeva posebnu energiju, ona se nalazi svakih par metara po područjima kojima se krećemo, pa za ponovno punjenje nećemo morati dugo čekati.

Startna pozicija je simpatičan gradić u kojem dobivamo misije, a priča će nas odvesti na mnogobrojne lokacije od kojih su neke uistinu impresivne. Nažalost, to se ne može reći i za protivnike koji napadaju u valovima. Zdravlje u obliku klasičnog pokazivača je nestalo, a zamijenila ga je krv koja puni ekran kako bivamo pogođeni. Doduše, regeneracija je nakon što se sklonimo brza, no par nezgodnih hitaca i pokoja bomba prisilit će nas na učitavanje zadnje kontrolne točke.

Moramo pohvaliti zanimljive bitke s bossovima koji uvijek zahtijevaju određenu taktiku, kao i maštovita oružja koja variraju od klasičnih strojnica do egzotičnih naprava poput strujom obdarenog Tesla guna. Inače, sva je oružja moguće za određenu svotu nadograditi na crnom tržištu, pa se karabin s dodanom optikom iz nezanimljivog pretvara u oružje koje smo rado koristili u svakoj prigodi.

Mrežna igra donosi samo tri klase (vojnik, inženjer i bolničar) koje solidno odrađuju svoje uloge na osam priloženih mapa igrivih u tri moda. U multiplayeru je također moguće zaraditi nadogradnje za oružja, ali i otključati specijalne sposobnosti, što svakoj klasi pomaže na drugačiji način. Nažalost, problem s mrežnom igrom je tromost, sporo kretanje likova, nemogućnost izvirivanja iz zaklona i preveliko raspršivanje metaka iz rafala. Sve je to povezano s konzolaškim poimanjem pucačina jer se preciznost gljive na gamepadu ne može mjeriti s finim pomacima miša. Čak ako i oprostimo spomenute nedostatke, postavlja se pitanje tko će se brinuti za nadogradnje i patcheve multiplayera jer se ekipa koja ga je radila raspala samo dan nakon pojave igre na tržištu.

Kao solo igra, Wolfenstein može proći, no oni željni kvalitetnog multiplayera morat će pričekati kakvu modifikaciju ili pak Wolfenstein: ET Live jer je Carmack osobno izjavio da je Quake Live samo proba i da bi sljedeći Live mogao biti upravo Wolfenstein.