Zbogom, živote

Sedam godina trebalo je Blizzardu da nakon ekspanzije Lord of Destruction za Diablo II najavi treći punokrvni nastavak. Daleko od toga da nisu željeli ranije, jer se pričalo kako je glavešinama predstavljena probna verzija davnih dana, no ona im se nije svidjela pa su odlučili krenuti iznova. Istina ili ne, vjerojatno nikad nećemo saznati, no činjenica je da su šefovi Blizzard Northa krenuli vlastitim putem i osnovali sada propali Flagship Studios, dok se ostatak ekipe koji su radili na prethodnicima raštrkao po raznoraznim timovima poput Runic Gamesa, koji uskoro objavljuje Torchlight II.

Naravno, valja uzeti u obzir i činjenicu da se u međuvremenu dogodio World of Warcraft, igra koja je postavila nove standarde. Upravo zbog mase igrača voljnih plaćati mjesečnu pretplatu Blizzard kao da je otezao s dovršetkom Diabla III, za što su ih mnogi optuživali, no četiri godine od najave treće je poglavlje ipak pred nama i sasvim će sigurno biti tema mnogih rasprava koje će nerijetko prerasti u otvorene svađe.

S obzirom na vrlo kratki rok koji smo imali za pripremu ovog teksta, u nastavku ćemo se pozabaviti osnovama igrivosti, dok pravi dojmovi slijede u narednom broju Buga. Kad ih već spominjemo, recimo i da su se obećanja glede igrivosti vidno mijenjala tijekom godina, a posljednjih se mjeseci od nekih i odustajalo. Ovakve poteze pripisujemo nedostatku vremena i kratkim rokovima jer se s razvojem uistinu otezalo unedogled i očito je nekome od financijera prekipjelo pa je odlučeno da se igra izbaci na tržište što prije. Sumnjamo da će posljedice ove odluke biti dramatične kao kod drugih igara koje su požurivane jer se ipak radi o Blizzardu, koji nas je unatoč čestim ljutnjama uvijek iznova oduševljavao svojim naslovima.

Razočaranje nakon ushita
Minutu nakon ponoći 15. svibnja diljem svijeta započela je ludnica ponoćne prodaje koju su obilježile ogromne gužve, no u Zagrebu baš i nije bilo tako. Naime, ispred dućana Algoritma u Gajevoj okupilo se otprilike dvjesto igrača koji su mirno u redu čekali svoj primjerak. Nije bilo vike i galame, već je čitava scena više podsjećala na disciplinirano hodočašće na kojem su prisutni dobili svoj blagoslov u vidu kutije Diabla III i mirno se zaputili kućama. Naravno da je većina odmah pojurila na servere, a ono što je uslijedilo nije nas iznenadilo – ali smo ipak bili razočarani jer je narednih sati bilo nemoguće ući u igru zbog preopterećenosti servera. Naime, Blizzard je jako dobro znao da je Diablo III u prednarudžbama prodan u preko dva milijuna primjeraka i navala je bila logična posljedica ove brojke, tako da potpuno razumijemo ljutnju i frustriranost igrača koji su do jutra pokušavali, ako ništa drugo, barem kreirati likove.

No kako god bilo, situacija sa serverima već je drugi dan bila daleko bolja pa smo hrabro zakoračili u nepoznato. Premda smo sudjelovali u beti mjesecima, više je nego očito da je Blizzard njome samo podizao prašinu jer je sadržajno bila mizerna, no opet dovoljna da ljudi pričaju o famoznom Skeleton Kingu. Naime, mnogi su potpuno pogrešno pretpostavili da je Skeleton King kraj prvog poglavlja, no riječ je samo o prvom bossu od nekoliko njih koje u tom prvom dijelu prije finalne bitke moramo poraziti. Kasnije slijede i daleko opakiji, koji težinom prilično variraju, pa pretpostavljamo da će doći do nekog balansiranja narednim zakrpama – no opći je dojam više nego odličan.

Element Diabla III koji nas je odmah fascinirao i čemu u sličnim naslovima pridajemo malo pažnje jest priča, koja je uistinu masivna i, ako ste jedan od nestrpljivih koji prekida animacije i ne sluša razgovore, vrlo zapetljana. Nećemo je dakako otkrivati jer ni sami ne znamo što nas čeka u završnim poglavljima, no svidjelo nam se što su blizzardovci ponovo uspjeli kreirati storiju o kojoj će se nadugo raspredati po forumima i koja donosi iznimku u pravilo lupanja po tipki Esc u međuscenama. Dapače, u razgovoru s nekolicinom poznanika otkrili smo kako igraju solo u zaključanim privatnim igrama jer žele pratiti radnju i završiti normalni nivo težine sami, nakon čega će dakako krenuti na teže razine u grupama.

Second-hand shop
Ono što je zacrtano davnih dana i zbog čega je čitav serijal postao toliko popularan jest nevjerojatna jednostavnost igranja – a s druge strane, oni koji žele biti najbolji danima će iščitavati forume i raditi kalkulacije kako bi iz svojih likova izvukli maksimum pravilnim kombinacijama sposobnosti i opreme. Dok smo u Diablu II strpljivo obnavljali kupi-prodaj stranice i dogovarali razmjenu predmeta, to je u Diablu III riješeno na mnogo elegantniji način uvođenjem aukcijske kuće gdje igrači prodaju nađene i izrađene predmete za zlatnike ili za stvarni novac. Nema sumnje da će oni kojima nije strano izdvojiti stotinjak kuna za bijelog konja u WoW-u opremati likove najboljom opremom, no par dana nakon izlaska teško je procijeniti u kojem će se rasponu kretati cijene jer će kupovina za stvarni novac proraditi kada ovaj broj Buga već bude krenuo prema kioscima.

Kad već spominjemo predmete, neke je zahvaljujući novim likovima u igri moguće vlastoručno napraviti, što zahtijeva sakupljanje materijala. Opet napominjemo da smo imali vrlo malo vremena za isprobavanje pa o kasnijoj kvaliteti ne možemo govoriti, no recimo da je uz pametna ulaganja i racionalno trošenje zlatnika uvijek moguće imati opremu u skladu sa stupnjem razvoja. Ne kažemo da na bolju nećemo naići u tamničarenju, ali zašto ne zamijeniti slabiji mač za bolji kad nam je nadohvat ruke umjesto da se mučimo i psujemo kad boss dropa rijetki predmet za drugu klasu?

Ipak, osnovu igre čini hack’n’slash, odnosno bijesno klikanje mišem na sve što se na ekranu miče, i u tom dijelu Diablo III briljira. Bez obzira na to koju klasu odabrali – bacate li magije, lupate li mačem ili ispaljujete projektile iz daljine – to je ono što stvara ovisnost i želju za nastavkom igranja. Tome dakako pridonose i maštoviti protivnici koji nerijetko imaju i posebne šefove sa specijalnim sposobnostima, a fluidne animacije kretanja, napada, sakaćenja i razbacivanja dijelova tijela izazivaju divljenje, pogotovo ako igrate u grupi, pri čemu na ekranu vlada potpuni kaos. Također je izbjegnuta monotonija okruženja jer se scenografija mijenja konstantno i nikada nećete imati osjećaj dosade, na kojem se god dijelu igre nalazili. Samo u prvom poglavlju preharali smo toliko različitih područja i tamnica koliko ih slični naslovi nemaju do kraja igre.

Jednostavnost prije svega
Što se tiče koncepta napredovanja likova, on je daleko jednostavniji i prihvatljiviji jer u određenom trenutku možemo koristiti samo nekolicinu tipki umjesto da petljamo s dvadesetak njih i pamtimo strogo zacrtani redoslijed. Konkretno, na svaku je od osnovnih tipki miša moguće bindati dvije sposobnosti, dok su preostale četiri po vlastitom izboru smještene u kućice koje biramo tipkama od 1 do 4 – jednostavnije ne može. Uz aktivne sposobnosti, postoje i pasivne, kao i rune koje su vezane uz određene skillove i značajno ih poboljšavaju. Određene sposobnosti imaju svoje vrijeme pripreme nakon korištenja, pa je sumanuto pritiskanje na njih nepotrebno, a isto vrijedi i za bočice zdravlja, kojih smo se u par sati nagutali popriličan broj. Mehanika po kojoj čitava stvar funkcionira sličnija je onoj u WoW-u nego u Diablu 2, što će zahtijevati više taktiziranja.

Naime, više nije moguće stati pred čudovište i lupati do iznemoglosti uz konstantno nadopunjavanje zdravlja, već je potrebno razmisliti kada to napraviti. Doduše, u bitkama protiv regularnih protivnika ne bi smjelo biti problema jer oni često bacaju orbove zdravlja koji nas automatski nadopunjuju, no protiv jakih solo protivnika situacija nije baš tako sjajna. Ista stvar vrijedi i za portale prema gradu jer imaju određeno vrijeme aktivacije, pa je bijeg u kritičnom trenutku praktički nemoguć.

Budući da smo se upravo uspjeli ukrcati na server bez idiotskog Errora 37 i ekipa uporno zove, lagano ćemo vas pozdraviti do idućeg broja, u kojem ćemo dati konačnu presudu valja li taj Diablo III ili je riječ o još jednom pretjerano napuhanom proizvodu. Pretpostavljamo da ste shvatili kojem mišljenju debelo naginjemo, zar ne?