Znakovi zamora

Raspored izdavanja novih naslova, tempo rada, (ne)pridržavanje rokova, marketing i najzad cijene – sve to ljudi iz Panther Gamesa rade očajno, što je tim veća šteta kada znamo da im je osnovni dizajn igara u biti odličan.

Panther Games inaugurirao je svoj superrealistični sustav slabo zapaženom igrom Red Devils over Arnhem pred nekih devet godina. Uslijedila je bitno poboljšana verzija Highway to the Reich iz 2003. U Bugu smo HTTR ocjenili s čak 94%, što dovoljno govori s koliko štovanja gledamo na Pantherov engine. Trebale su pune tri godine da se dovrši sljedeća igra na istom sistemu – Conquest of the Aegean (2006, 92% u Bugu). Tri su godine vrlo dug period za izdavanje igre koja je zapravo samo paket novih scenarija za gotovo isti, tek malo poboljšani engine.

Nakon osvajanja Egeja, trebalo je još više, čak četiri godine, da se dovrši Battles from the Bulge, igra koja je već u času izbacivanja COTA bila praktično pred dovršenjem, ili su nam barem tako govorile glasine. Engine je tu, samo treba slagati scenarije… kog se vraga čeka?!

Godine i ocjene
Zašto spominjemo sve ove godine i ocjene? Pa zato što se od Highwaya engine nije bitnije mijenjao, Panther ima dobitnu kombinaciju kojom je samo svake godine trebao izdavati novu povijesnu bitku na istom sistemu, za umjeren novac, i do danas bi bio wargamerska tvrtka desetljeća. Neopisivo sporim ritmom razvoja i pomalo čudnim odabirom bitaka uspjeli su uvelike upropastiti odličnu priliku da se ozbiljnije nametnu. Kao kruna svega, zadnji naslov, koji dolazi barem tri godine prekasno, cijene na nevjerojatnih 65 eura za download, odnosno 70 za fizičku kopiju. Za specijaliziranu igru, koja se bavi samo jednom, dosadnom bitkom, nudi ograničen sadržaj, slabu ponovnu igrivost te nema opcije kampanje i automatskog dinamičkog generatora bitaka, ovo je jednostavno bezobrazno mnogo.

Što nakon ovoga reći o samoj igri? Engine je praktički identičan kao za Conquest of the Aegean. Iako je u međuvremenu ostario četiri godine, manjak konkurencije i dalje ga čini svježim. Riječ je o vjerojatno najrealističnijem sustavu za bitke iz Drugog svjetskog rata na operativnoj razini – svaka je jedinica simulirana do zadnje puške i zadnjeg metka, pa i do zadnje litre goriva za tenkove i vozila. Mogućnost podešavanja širine fronta, tolerancije na gubitke, količine odmora (i borbe) tijekom dana dižu Pantherov sustav na razinu prave štapske simulacije, a ne obične igre. U sistem su ukalkulirani čak i elementi kao što je kašnjenje naredbi niz lanac zapovijedanja ili smanjena vidljivost u sumrak. Igra se odvija u realnom vremenu i na mapi kakve se ne bi postidjeli ni profesionalni sustavi za GIS. Nema hexova, nema poteza…

Ukratko, simulacijski engine za ratne fanatike prve klase, koji takve neće ostaviti razočaranima. S gledišta gameplaya ima i određenih mana. Kao prvo, sama narav igre potiče igrača da izdaje što manje naredbi i ima što manju interakciju s igrom. Igre, bile realistične ili ne, interaktivni su softver. Idealan scenarij u Bulgeu bio bi da u prvoj minuti izdate inicijalni paket naređenja svojim jedinicama – recimo, branite točke A, B i C s takvim i takvim parametrima. Nakon manjeg kašnjenja koje simulira put zapovijedi niz lanac, jedinice zauzmu položaje i, recimo, savršeno se brane do kraja scenarija koji traje pola sata ili sat stvarnog vremena, a pokriva par dana simuliranog.

U ovom idealnom slučaju, koji u igri i nije tako rijedak, interakcije igrača i računala gotovo da i nema te se igrač svodi na promatrača koji prati kako umjetna inteligencija provodi u djelo njegov (savršeni) paket početnih zapovjedi.
Tako nije samo u obrani; ponekad je i u napadu dovoljno izdati precizno naređenje štabu puka ili brigade i samo gledati kako mali virtualni ljudi provode naredbe i djelo i osvajaju točke. Stožer brigade šalje naredbe stožerima bataljuna, oni niže satnijama, i nakon malog škripanja ratni se stroj pokreće i prateći zadane parametre melje (ili ne melje) sve pred sobom. Kul!

Lanac zapovijedanja
Loš igrač, s druge strane, u ovom će sustavu zatrpavati jedinice naredbama, preskakati lanac zapovijedanja, stalno mijenjati mišljenje i sa zakašnjenjem reagirati na događaje i poteze neprijatelja. Ovaj će “uživati” u mnogo interakcije, čemu igre i služe, ali će situacija degenerirati u kaos i izgubljenu bitku.

Sve je ovo realistično, ali ne uvijek nužno i zabavno. Pod mane dodajmo i ograničen, mada velik broj scenarija – 27. Kampanjske opcije nema, kao ni dinamičkog generatora bitaka, a zbog goleme cijene igra teško da će biti toliko popularna da će protivnici za multiplayer iskakati iza svakog stabla.

Finalni je dojam prilično teško iskristalizirati. Pantherov engine, koji u zadnjoj inkarnaciji ima i ime – Command Ops – izuzetno je detaljan, razrađen i realističan. S druge strane, u osnovi je nepromijenjen već gotovo cijelo desetljeće, a u ovoj se izvedbi bavi najdosadnijom kopnenom bitkom svemira. Kampanje i dinamički generatori nisu dodani u sustav, ovu smo igru čekali četiri gladne godine, a obradovala nas je i bolesnom cijenom.

Zbog svega rečenog osjećam da ovaj put moram biti kritičniji prema Panther Gamesovoj igri, no uz nadu da će se prizvati pameti, te da naredni nastavak dobivamo već do kraja ove godine (snovi?), po normalnijoj cijeni (još snova?) i uz bolju podršku za multiplayer (tripanosomijaza?).

Ne bude li tako, Pantherove igre kao Battles from the Bulge moći ćemo preporučiti samo najvećim fanaticima žanra. Za sve ostale, jednostavno postoje mnogo bolji načini da se potroši 65 eura na igre i dobije naslove s više sadržaja, dužom zabavom, boljim multiplayerom i jednostavno više užitka…