Bug Online

Fenomen digitalnog piratstva, u koje jednako pripadaju i softversko piratstvo, kao i nedozvoljena upotreba i distribucija drugih digitalnih sadržaja (osobito filmova, glazbe i elektroničkih knjiga, kao i naknadno digitaliziranih sadržaja, poput skeniranih časopisa i knjiga), prijeporan je problem prava intelektualnog vlasništva u informacijskom društvu.
Razlog tome nije neka nejasnoća, nedorečenost ili neizvjesnost oko sadržaja tih prava, budući da je sustav intelektualnog vlasništva vrlo rano kroz velike multilateralne konvencije s kraja devetnaestog stoljeća dobio univerzalni pravni okvir koji je kasnije preuzela i danas promovira i razvija Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo. Razlozi zbog čega toliko diskutiramo o autorskom pravu i srodnim pravima u suvremenom informacijskom društvu puno su širi od striktno teorijskih prijepora.
S jedne strane, prava nositelja autorskog i srodnih prava na autorskim djelima veliko su civilizacijsko dostignuće, naknada za kreativan stvaralački rad pojedinca ili grupe, pravna garancija zaštite intelektualnog rada. Posve je sigurno, uostalom iz povijesti i dobro poznato, da bez pravne zaštite kreativaca bude manje, a društvo stagnira u znanstvenom i kulturnom smislu. Prava intelektualnog vlasništva zapravo su vremenski ograničen monopol namijenjen znanstvenicima i umjetnicima kako bi se stimuliralo društveni napredak.

Neviđena sloboda
Nasuprot tome stoji dosad neviđena sloboda pristupa digitalnim sadržajima, sloboda komentiranja, interpretiranja i ponovnog upotrebljavanja sadržaja koju su omogućile suvremene informacijske tehnologije. U prirodi digitalne informacije je da se ona bez gubitaka kopira i dalje širi, a njen potencijalni doseg nadmašuje bilo koju materijalnu stvar.
Ove osobine digitalnih podataka ne mijenjaju činjenicu da je piratstvo nezakonito, odnosno najčešće kazneno djelo. No navedeno predstavlja srž problema – kako zaštititi informaciju kad zaštita predstavlja njeno ograničenje. Da li zaštititi autora nužno podrazumijeva ograničiti druge? Odgovor na to pitanje je jasan u slučaju vlasništva nad stvarima, ali intelektualno vlasništvo kao monopol na iskorištavanje ideja nije vlasništvo u najužem pravnom smislu te riječi, pa je dobro pitanje kako smo se uopće našli u poziciji da o njemu na taj način razmišljamo.
Nažalost, u diskusije o položaju intelektualnog vlasništva u digitalnom okružju često se miješaju teme kojima tu nije mjesto. Ponekad je riječ o izmišljenim aktivistima koji nevješto prikrivaju sasvim drugačije namjere u pozadini (npr. notorna činjenica da švedski pirati s Piratebaya zarađuju desetke milijuna dolara godišnje od oglasa dok trube o slobodi govora hostajući torrente).
Nadalje, često smo svjedoci ponašanja koja negiraju osnovne razloge zbog kojih prava intelektualnog vlasništva postoje, kao u slučaju tvrtki - trolova. Naravno, ne mislimo na stvorenja iz nordijske mitologije ili fantastične literature, već na tvrtke koje prikupljaju razne oblike intelektualnog vlasništva s jedinom svrhom kako bi njihovu upotrebu naplatili kome god stignu, a koje se u svom djelovanju služe prijetnjama zakonskim sredstvima čak i kad je njihovo pravo na komercijalno iskorištavanje nekog prava intelektualnog vlasništva vrlo klimavo. Iako se dosad o njima govorilo samo u kontekstu patentnih ratova, niti autorsko pravo nije imuno na pokušaje komercijalnog iskorištavanja kroz prijetnje parnicama.
Konačno, tu je i država, odnosno tendencija svakog poretka da na ovaj ili onaj način špijunira i nadzire svoje građane, što nikako nije specifikum neke diktature bilo kojeg ideološkog predznaka već prilično čest oblik ponašanja i u tzv. naprednim demokracijama – u što se mogu uvjeriti svi koji redovito prate vijesti. Izlike pod kojima država to radi variraju od prijetnji kiberterorizmom, preko pretjerane i nedozvoljene obrade osobnih podataka do zaštite autorskog i srodnih prava.
Zbog svega navedenog, pitanje praktične zaštite intelektualnog vlasništva nije samo usko pravno pitanje, već široko društveno pitanje čvrsto povezano sa zaštitom osobnih podataka, pravom na slobodu govora, strahom od terorizma, širećim interesima industrije intelektualnog vlasništva, loše prikrivenom tendecijom svih državnih poredaka da nadziru djela i misli svojih građana i konačno, širom diskusijom oko toga u kojem smjeru društvo treba ići.
U tom smislu, prijedlog novog američkog zakona pod nazivom „Stop Online Piracy Act 2011“, ili SOPA, novi je prilog kontraverzi. Za početak, i samo ime propisa je nejasno, budući da neki od predlagatelja, u svjetlu odredaba o blokiranju websiteova prekršitelja, isti zovu E-PARASITE (Enforcing and Protecting American Rights Against Sites Intent on Theft and Exploitation Act).