Bug Online

Vjerujemo da većina čitatelja Mreže spada u one koji koriste neki od oblika brzog Interneta: zakupljeni vod firme, DSL, brzi bežični Internet ili uslugu brzog Interneta putem infrastrukture kabelskog operatera. U tom obilju broadbanda gdje se bez problema „skidaju“ ne više samo glazba, već i filmovi, a YouTube postaje dio govornog jezika (istina, u inačici JuBiTo), ne treba zaboraviti da je još uvijek relativno velik broj korisnika Interneta ograničen na mogućnosti 56 kbps modema.

Brzo širenje – još uvijek nedovoljno
Za pisanje o ograničenjima brzog Interneta ne treba se maknuti iz Zagreba: neki dijelovi grada (i to elitnije četvrti pod Sljemenom) još nemaju DSL, a pojedini dodatno imaju i „sreću“ da ih antenski sustavi mobilnih operatera koji nude brzi Internet zaobilaze; stoga im preostaje dial-up, skupi satelitski download ili kompromis zvan dva ISDN kanala s kojima se dođe do prihvatljivih 128 kbps, ali uz prilično visoke troškove.
Kada se pogledaju iskustva SAD-a i država Europske unije, može se lako zaključiti kako se brzi Internet ipak nezaustavljivo širi, no opet ne toliko da bi trebalo zaboraviti korisnike dial-upa i sve sadržaje prilagoditi onima koji imaju na raspolaganju vezu brzine od par megabita u sekundi.
Američke statistike govore o iznimno snažnom širenju brzog Interneta u zadnje dvije godine, no i tamo je još uvijek preko 10% korisnika dial-up veza. Među njima sigurno ima onih kojima brza veza u biti i ne treba (povremeni korisnici, poslovnjaci koji veoma malo koriste klasičan Internet kod kuće i sl.), no zasigurno nije malen broj ljudi koji brzi Internet nemaju zbog jednog od osnovnih postulata kapitalizma: što nije komercijalno, ne nudi se. Relativno veliki dijelovi SAD-a su rijetko naseljeni, što znači da je broj korisnika malen, a područje koje treba pokrivati veliko – posljedica navedenog je da je sve skupa za potencijalne davatelje usluga brzog Interneta neisplativo.