Bug Online

Web 3.0 je, kao i njegov prethodnik Web 2.0, zapravo više buzzword nego naziv za neku konkretnu tehnologiju. Poput većine buzzworda, i definicija ovoga je nejasna, maglovita i neuhvatljiva, tako da ćete nam oprostiti ako i naš tekst bude odisao tim tonom. No, zimski su dani, kriza je (piše u novinama…), vjerojatno ionako nemate što raditi. Stoga pripremite čašu nečega da vas zagrije (mi smo tijekom pisanja koristili kuhano vino), pustite omiljeni CD i prepustite se razlaganju o generacijama weba i pripadnim temama…

Počelo je s dvicom
Iako smo ga nazvali buzzwordom, priznajemo da Web 2.0 predstavlja značajan generacijski pomak u razvoju weba. Web 2.0 je u prvim godinama ovog desetljeća u browsere korisnika umjesto više ili manje statičnih stranica weba prve generacije donio dinamični sadržaj – aplikacije s pomoću kojih je bilo moguće stvarati i razmjenjivati nove sadržaje s drugima. Gmail, Google Maps, sveprisutni Facebook, Flickr ili Wikipedia pioniri su Weba 2.0, a u zadnje vrijeme na scenu stupaju sve kompleksniji primjeri, poput FotoFlexera, online uređivača fotografija.
Što se tehničke strane tiče, ovakvi siteovi izvedeni su tehnologijama poput AJAX-a (Asynchronous JavaScript and XML), koje omogućuju asinkroni dohvat podataka sa servera – potrebni se podaci (primjerice, nova e-mail poruka) učitavaju u pozadini, a kada stignu, osvježava se samo onaj dio stranice koji je potreban za njihov prikaz. Osim AJAX-a, karakteristika Weba 2.0 je da siteovi koji pripadaju ovoj generaciji mogu međusobno razmjenjivati informacije odnosno koristiti jedni druge za dopunjavanje svojih mogućnosti.
Korisnici koji čitaju neki članak na New York Timesu mogu uz dva ili tri klika mišem postaviti link na taj članak na svoj profil na Facebooku, ne napuštajući pri tome stranicu s člankom. Gmail može za adrese navedene u e-mail poruci prikazati plan grada s pomoću Google Mapsa. Moguće je i na jednom siteu kombinirati podatke i servise nekoliko drugih siteova i time stvoriti sasvim novi sadržaj – koristan ili samo zabavan. Odličan primjer za ovo je http://www.trippermap.com/.
Tehnička podloga za sve ovo bila je dvostruka – s korisničke strane, moćna osobna računala s brzim procesorima omogućila su izvođenje zahtjevnih aplikacija u browseru, što do prije nekoliko godina nije bilo moguće. S infrastrukturne strane, razvoj na serverskom području omogućio je stvaranje farmi računala sposobnih za pohranjivanje i obradu petabajta podataka, a povećanje propusnosti internetskih veza omogućilo je da ti podaci brže dolaze do korisnika. Standard za doba Weba 2.0 su višemegabitne veze prema Internetu koje su omogućile da video na webu postane sadržaj ravnopravan tekstu i slikama.
Web 2.0 ima još niz drugih karakteristika, no još je samo jedna koju ne smijemo izostaviti: brze veze i mogućnost jednostavne razmjene podataka između siteova kumovale su stvaranju niza društvenih mreža, čija je primarna svrha komunikacija među korisnicima. Tu su i siteovi poput Wikipedije ili Flickra čiji sadržaj praktički u potpunosti generiraju korisnici – u prvoj generaciji weba ovakvo nešto bilo je nezamislivo i to više s društvene nego s tehničke strane…