Bug Online

Internetska revolucija je nedvojbeno ubrzala poslovanje: plaćamo e-bankarstvom, knjige iz SAD-a naručujemo i plaćamo karticom, dogovaramo poslove e-mailom. Ipak, jedan segment poslovanja je izostao: kada treba potpisati bilo kakav važniji ugovor, nakon što se s poslovnim partnerom uskladi tekst, ugovor se potpisuje (u Hrvatskoj obično i pečatira) te šalje drugoj strani: poštom, dostavom ili teklićem. Ako je nešto “srednje važno” može i telefaks, ali ako je u pitanju veći posao – isključivo papirom. Zašto? Jednostavno, nedostaje nam valjana elektronička isprava; nešto što je pravno jednako nekom dokumentu koji smo vlastoručno potpisali i pečatirali.
Da kažemo odmah, dodati skenirani potpis u ugovor koji smo napisali u tekstovnom procesoru, znači samo jedno: bespotrebno povećati file koji šaljemo poslovnom partneru. Slika potpisa je samo njegova preslika i vrijedi jednako kao da smo mu mjesto akontacije poslali skeniranu novčanicu.

Kako je počelo...
Zakon o elektroničkoj ispravi je zadnji u nizu hrvatskih propisa koji reguliraju elektroničko poslovanje i na neki način predstavlja točku na “i” cijelog sustava. Prije njega su doneseni Zakon o elektroničkom potpisu u siječnju 2002. godine i Zakon o elektroničkoj trgovini u listopadu 2003. godine te još neki propisi. Posebno je tu važan Zakon o elektroničkom potpisu koji je omogućio da se svaka osoba na Internetu može pravno valjano identificirati.
Zakon o elektroničkom potpisu poznaje elektronički potpis i napredan elektronički potpis za koji određuje: “Napredan elektronički potpis ima istu pravnu snagu i zamjenjuje vlastoručni potpis, odnosno vlastoručni potpis i otisak pečata ako je izrađen u skladu s odredbama ovoga Zakona te ako su ispunjeni ostali uvjeti propisani ovim Zakonom i propisima koji su donijeti na temelju ovoga Zakona.”
Uporabom elektroničkog potpisa možemo nešto potpisati putem Interneta i iskazati svoju volju, ali on sam ne omogućava spajanje kakvog dokumenta s potpisom. Uzmimo za primjer e-bankarstvo: tokenom, koji je u biti “običan” elektronički potpis, možemo autorizirati plaćanje, ali ako moramo potpisati bilo kakav ugovor s bankom, moramo u poslovnicu. Upravo tu uskače elektronička isprava.

Što donosi Zakon o elektroničkoj ispravi?
Zakon definira elektroničku ispravu kao “jednoznačno povezan cjelovit skup podataka koji su elektronički oblikovani (izrađeni pomoću računala i drugih elektroničkih uređaja), poslani, primljeni ili sačuvani na elektroničkom, magnetnom, optičkom ili drugom mediju, i koji sadrži svojstva kojima se utvrđuje izvor (stvaratelj), utvrđuje vjerodostojnost sadržaja te dokazuje postojanost sadržaja u vremenu”. Drugim riječima, elektronička isprava treba omogućiti da ukoliko nešto uredno elektronički potpišemo, to ostaje trajno čitljivo, prepoznatljivo da smo upravo mi to potpisali i da je sadržaj toga upravo onaj koji je bio kada smo ga potpisali (a ne da je netko primjerice izmijenio par “sitnica” u ugovoru).
Zakon određuje kako pravilno sastavljena elektronička isprava ima istu pravnu snagu kao i isprava na papiru, međutim, mogućnost korištenja takve isprave nije “automatska”, već svaka fizička i pravna osoba treba prihvatiti uporabu i promet elektroničkih isprava.
Zakon o elektroničkoj ispravi određuje kako se svaki pojedinačni primjerak elektroničke isprave koji je potpisan elektroničkim potpisom smatra izvornikom. Izričito se propisuje kako elektronička isprava ne može imati elektroničku presliku (presliku u elektroničkom obliku). Tu je nejasno što se događa s backup-kopijom jer sve što se nalazi na kopiranom disku, jednostavno se smatra kopijom, a ne izvornikom! Rješenje po kojem potpisujemo nekoliko primjeraka elektroničke isprave, po jedan za svaki uređaj za backup, sigurno nije praktično. Uostalom, što se događa kod RAID-a, kada se podaci s pokvarenog diska jednostavno rekonstruiraju na novom? Jesu li to izvornici ili kopije – Zakon ne govori.