Bug Online

Zadnjeg dana svibnja 2009. godine noć se polagano spuštala na zračnu luku u Rio de Janeiru na kojoj su avioni u dugom redu čekali na polijetanje. Među njima je bio i Air Franceov Airbus A330-202 registarske oznake F-GZCP na letu AF447 za Pariz-de Gaulle. Avion je bio nakrcan skoro do maksimalne dozvoljene težine od 233 t. U njemu je bilo 216 putnika, među kojima i jedan hrvatski pomorac, koji su se pokušavali smjestiti što je moguće udobnije za zamorno jedanaestosatno putovanje. Air France ne štedi na sigurnosti i udobnosti putnika na dugim letovima. Kabinsko osoblje imalo je 9 članova, umjesto minimalnih pet, a u kokpitu su se nalazila tri pilota. Kapetan aviona bio je iskusni Marc Dubois (58), prvi kopilot bio je David Roberts (37), a drugi kopilot bio je Pierre-Cédric Bonin (32). S malim kašnjenjem, zbog gužve na zračnoj luci, AF447 dobio je dopuštenje za polijetanje u 19:29 po lokalnom vremenu (22:29 UTC, zbog različitih vremenskih zona u tekstu ćemo dalje isključivo koristiti UTC, "koordinirano svjetsko vrijeme").

Unatoč velikoj težini, avion se bez teškoća vinuo u noćno nebo, hvatajući veliku visinu na kojoj je zrak rjeđi i hladniji što je vrlo povoljno za duge letove jer je viskoznost zraka manja, a motori su na niskoj okolnoj temperaturi osjetno učinkovitiji. No, nepovoljna strana visinskih letova je u tome što se iznos dozvoljenih brzina leta, od minimalne do maksimalne, razlikuje samo za 45 čvorova. Dubois je uz pomoć navigacijskih programa: MISTRAL, SAILOR i OCTAVE napravio tri inačice plana leta koje su vodile duž brazilske obale, preko Atlantika do Senegala i zatim prema Europi. U 01:33 UTC let AF447 preuzela je kontrola leta ATLANTICO koja ga je iz Brazila trebala voditi do sredine Atlantika, koridorom UN873 do fixa TASIL (dogovorena točka na koridoru na kojoj se avion mora javiti kontroli), gdje ga je trebala preuzeti kontrola leta DAKAR.

Olujni superklaster
U to vrijeme se na koridoru UN873 nalazilo 12 aviona. Neki od njih tražili su promjenu rute zbog olujnih oblaka koje su vidjeli na radarima. Naknadna analiza satelitskih snimki, koje avioni ne dobivaju u realnom vremenu, pokazale su kako su se četiri klastera olujnih oblaka kumulonimbusa (Cb) spojile u jedan superklaster između fixeva SALPU i TASIL. ATLANTICO je nekoliko puta pozvao AF447 tražeći planirano vrijeme preleta fixa TASIL, ali nije dobio odgovor. Kontrolor leta nije se zabrinuo vjerujući kako je tek privremeno izgubio vezu s AF447. U 02:00 UTC provedena je smjena posade, kapetan Dubois otišao je u kabinu za odmor, a zamijenio ga je drugi kopilot Bonin. Kopiloti su u 02:06 interfonom pozvali kabinsko osoblje i upozorili ih da očekuju prolazak kroz turbulentno područje. Vjerojatno su na radaru primijetili jake odraze od olujnih oblaka koje su odlučili zaobići otklonom za 12 stupnjeva u lijevo, kratkovalnu radio vezu s ATLANTICOM još uvijek nisu imali, ali promjenu kursa nisu javili na UKV frekvencijama za poziv u pomoć, kao što predviđa procedura. Možemo pretpostaviti kako su očekivali tek kratkotrajan prolazak kroz jedan "zid" Cb-a iza kojeg su na radaru vidjeli drugi, znatno manji. No, avionski meteorološki radar ne prikazuje realnu sliku zbog izrazitih pojava refrakcija i apsorpcija radarskog snopa u zraku prezasićenom vodenom parom. Ono što je izgledao kao manji oblak iza prvog odraza bio je superklaster koji je samo vrebao neopreznu žrtvu…