Bug Online

Evo kako je sâm sebe opisao u profilu na društvenoj mreži Linkedin: “Prošao sam kroz sva moguća informatička iskustva; počevši od operativne razine, programiranja, dizajna aplikacija, vođenja programerskih timova, upravljanja projektima do savjetodavnih funkcija raznim direktorima. Vodio sam male informatičke odjele, ali sam bio i direktor informatike velike naftne kompanije u Hrvatskoj. U profesionalnom životu cilj mi je postići konkurentsku prednost za kompaniju u kojoj radim. Uz to, trudim se stvoriti radno okružje koje će poticati inovacije, a sve pod devizom – inovacija je svaka ona promjena koja potiče održivi uspjeh kompanije.”

Najveći dio svoje karijere, 28 godina, proveli ste u zdravstvu, u informatici u medicini, i spadate u najupućenije ljude u nas kad je u problematika informatizacije zdravstva u pitanju. Kako vi gledate na tu temu?
Kada sam se vraćao u KBC Zagreb, neki, također “dobro upućeni” ljudi su me pitali, nije li “povratak na mjesto zločina” pomalo dešperatan. Mislili su prije svega na kombinaciju materijalnog stanja zdravstva u nas sa sviješću da zdravstvo ne može funkcionirati ni blizu optimumu, ako nije informatizirano. Svoju sam ulogu vidio najviše u podizanju te svijesti. U ovih godinu dana nakon povratka u KBC Zagreb mislim da su se stvari pomaknule, iako su škare krize nažalost usporile taj proces.

U čemu se najviše očituje taj pomak?
Uprava bolnice posve je svjesna da sustavom koji zapošljava preko 4.700 djelatnika i koji se sastoji od gotovo 1.000 organizacijskih jedinica, gdje dnevno prođe preko 3.500 vanbolničkih pacijenata, a kontinuirano se stacionarno liječi njih oko 1.800 ležećih, nije moguće upravljati bez potpore integrirane informatike. Mjerodavni su također svjesni da informatika nije jeftina, no za sada nije moguće pratiti svjetska mjerila. Usporedba s njima pokazuje naše drastično zaostajanje: dok u SAD-u bolnice troše više od 4,3% ukupnog budžeta na informatiku, u nas je taj postotak do izbijanja recesije bio bitno niži. Tako je npr. KBC Zagreb u 2008. godini potrošio na informatiku svega 0,25% ukupnog prihoda. Poznata je izreka “nema ručka zabadava”, a u nas se desetljećima zdravstvo percipira “besplatnim”, pa tako i informatika.

Povijesni pregled
U redu, možete li nam dati okvirni povijesni pregled primjene informatike u hrvatskom zdravstvu u cjelini?
Tri desetljeća u informatici u zdravstvu zvuči kao uvjet za životno djelo! No, šalu na stranu, to je vrlo dugačko razdoblje u kojem se (nažalost) promijenilo vrlo malo toga. Tehnologija se, generalno, u informatici posve promijenila, no koncepti su ostali uglavnom identični. Kao i problemi. Jedan od najvažnijih je taj da ni na institucionalnoj niti na državnoj razini nije bila prepoznata potreba sustavnog razvoja i implementacije.
Zgodan primjer u tom smislu, negdje u prvom dijelu moje karijere, bila je usporedba s Nizozemskom, gdje su bolnice već u ranim osamdesetima prepoznale potrebu suradnje. Uočili su da su bolnički informacijski sustavi toliko složeni, da ih ni bogate institucije ne mogu same razvijati. Zato su se udružili u neku vrstu kooperativne strukture (BAZIS) i razvili jedan, štedljiv i efikasan sustav za više desetaka bolnica. Na komercijalnoj razini vidimo takav prirodni put i danas, gdje nema uspješnih rješenja koja se ograničavaju samo na pojedinu instituciju. Mi smo u Hrvatskoj, nažalost, pokušali ići drugim putem, gdje je svaka bolnica za sebe pokušavala nešto napraviti, a i u primarnoj zaštiti imamo prevelik broj rješenja, koja s prosjekom od oko 150 ordinacija teško mogu ponuditi dovoljno kvalitetnu potporu i daljnji razvoj.

U vezi s informatizacijom primarne zdravstvene zaštite: nova inicijativa krenula je početkom ovog stoljeća, 2002. godine, u doba koalicijske vlade. Pet godina kasnije, informatizacije zdravstva se, hajdemo tako reći, ponovno prihvatila Sanaderova administracija. Što je glavno obilježje tih dviju strategija i što se u posljednjih sedam godina tu učinilo i propustilo učiniti?
Definitivno je pozitivno to što je država prepoznala potrebu vođenja tog procesa. U sustavu zdravstva sudjeluje gotovo 40.000 zdravstvenih djelatnika – davatelja usluga, prema više od četiri milijuna korisnika. Upravljati takvim sustavom, koji godišnje ima budžet od preko 20 milijardi kuna, apsolutno je nemoguće bez integriranog informatičkog sustava. Dakle, ne onoga gdje imamo “otoke informatizacije”, gdje imamo gomilu PC-a koji služe pretežno kao pisaći strojevi. Ciljamo na sustav gdje integracija znači upisivanje istog podatka samo jednom, a raspoloživost svagdje gdje i kada je potreban.
Tome se dodaju još i visoki zahtjevi informatičke sigurnosti u sve tri njezine glavne komponente – povjerljivost, točnost, raspoloživost. Tako i svaki laik može lako sagledati koliko je taj sustav zahtjevan. Spomenutom implementacijom pokrivena je gotovo cijela primarna zdravstvena zaštita, gdje bi možda bilo korisno smanjiti broj dobavljača za ordinacije (tzv. G2 sustav) s ciljem implementacije kvalitetnog elektroničkog bolesničkog kartona (EHR/EPR, Electronic Health/Patient Record; negdje se to imenuje i CPR, Computerized Patient Record). Također treba poraditi na podizanju kvalitete podataka u središnjem sustavu (G1) u HZZO-u, koji prema obećavajućim najavama novog ravnatelja treba postati izraziti servis zdravstvenih ustanova. Nadajmo se da će najnovijim projektom Ministarstva zdravstva u suradnji s HZZO-om u vrijednosti od oko 40 milijuna kuna to uistinu biti i postignuto. Po funkcionalnosti mnogo obimniji i složeniji sustav – bolnički informatički sustav (BIS) – nažalost je još uvijek ostavljen na financiranje i uvođenje samim bolnicama, autonomno, iz njihovog redovitog budžeta. Pogotovo u kriznim vremenima (a bolje nije bilo ni ranije), prioriteti su prirodno negdje drugdje: plaće, lijekovi, prehrana, popravci, režije… Za informatiku ostaju tek mrvice, koje su nedostatne za bilo kakav sustavni pristup, a kamoli za potpunu integraciju sustava – primarna – bolnice – HZZO – Ministarstvo, te drugi subjekti u sustavu.