Bug Online

Damir Sabol za sebe kaže da su mu poduzetništvo i Internet obilježili život. I to je doista tako. Tehnologiju „mreže nad mrežama“ upoznao je prije točno dvadeset godina, dok je još studirao, a onda je utemeljio tvrtku Iskon. Podsjetili smo se nekih pojedinosti iz tog doba te s Damirom razgovarali o njegovom angažmanu u poslovnim anđelima u tehno sektoru, novim projektima poput e-računa, ali i o nekim idejama koje bi mogle revolucionirati hrvatsko informatičko tržište i gospodarstvo u cjelini.

Idemo prvo sažeti doba Iskona. Kako je sve počelo, kako je završilo?Je li Iskon mogao preživjeti kao samostalna kompanija? Je li se moglo izaći na burzu i naći potreban novac ili su vas tadašnji većinski vlasnici jednostavno prepustili glavnom konkurentu? Što danas, s odmakom od pet – šest godina misliš o svemu tome?
Odlazak iz Iskona bio je velika promjena. Samo preuzimanje bilo je u javnosti dosta  kontroverzno. Iskon nije prodan za neke pretjerano velike novce (14 milijuna eura), a trebalo je ljudima objasniti što se događa, zašto nas kupuje dojučerašnji najveći konkurent, što će s dogoditi s njima nakon kupovine, i tako dalje. To je bio kraj procesa koji je krenuo još 2000. godine kad smo pustili prve investitore u tvrtku.
Već tada, odmah nakon prvog ulaganja, bio sam manjinski dioničar. Mi smo prve novce investitora morali uzeti jer zapravo i nismo imali puno izbora. Da ih nismo uzeli, ne bi nas bilo. Imali smo sreću jer je tada bilo više ponuda, investitori su se borili za nas. Iako su njihovi uvjeti bili daleko od idealnih, tada sam razmišljao ovako – bolje da imam manji udio u velikoj tvrtki, nego da imam 100% tvrtke koja zbog nedostatka financiranja neće preživjeti. S novcem kojim smo tada dobili Iskon je ostvario rast i postao uspješna tvrtka. Nakon kupovine od strane HT-a, Iskon je rastao još dodatnih 200 posto i danas je pravi brand na tržištu telekomunikacija.  Danas mogu reći da nisam nezadovoljan s razvojem događaja.

Dvije strane novca

Bili ste internetska tvrtka koja je lakše od drugih dolazila do stranih ulagača - kako?
Kao što sam rekao, imali smo sreće, no sreća dođe kad se zaista trudite. Pomoglo nam je i to što je Internet u Hrvatskoj u to doba bio pravi hype. Usto, bili smo među prvima koji su se bavili tim poslom, a to pruža određene prednosti  -  prije svega, rano smo se pozicionirali na domaćem internetskom tržištu. Ukupno, došlo nam je četiri investitora i dolazili su na razne načine. Do jednog od njih, fonda Expandia, došli smo putem posla. Trebalo ih je spojiti na Internet i to nije bilo lako. Jedno cijelo ljeto smo rješavali taj problem jer su bili daleko, gotovo četrnaest kilometara od našeg najbližeg čvora.
Nekako smo uspjeli u tome, a svojim pristupom poslu ostavili smo dobar dojam. Gavin Susman, koji je tada vodio taj fond, vidio je što možemo. Prva investicija u Iskon bio je zapravo kredit u visini od 300 tisuća dolara za koji sam osobno garantirao, a koji je imao opciju pretvaranja u udio u tvrtki. Kad danas na to gledam, to je rizik koji više ne bih prihvatio. No, tada sam pristao na to jer smo bili u dosta nezgodnoj situaciji. Došla nam je tehnička inspekcija Ministarstva prometa, pomorstva i veza i ustanovila da imamo više modema nego što nam dopušta koncesija koju su nam dali. Sve usluge smo tada morali kupiti od HT-a i još plaćati koncesiju za to. Bila su takva vremena. Monopol je bio potpun, a kontrola države pretjerana. Ministarstvo nam je ipak dalo odgodu plaćanja pa smo taj problem riješili novcem koji smo dobili od investitora. Kredit smo kasnije pretvorili u dosta velik udio u tvrtki koji je pripao investitoru. Nakon toga, ušli smo u niz novih investicija u kojima smo u godinu i pol dana ukupno dobili više od deset milijuna dolara.
Međutim, novac smo trošili jednakom brzinom kako smo ga i dobili. U tom širenju dosta toga smo napravili dobro, no bilo je i grešaka. Recimo, kupili smo nove modem servere za koje se ispostavilo da nemaju dovoljno procesorske snage za opterećenja kojima smo ih izlagali, pa smo ih onda zamijenili opremom drugog proizvođača. Plaće su malo prebrzo rasle i  napravili smo još nekoliko stvari koje možda nismo trebali napraviti. Od dobrih stvari, stavili smo satelitsku antenu na Zagrepčanku, napravili mikrovalnu vezu prema Sloveniji, preuzeli Klik portal i njihove ljude, pokrenuli Iskonov portal... Primjerice, s tom mikrovalnom vezom prema Sloveniji smo morali biti dosta domišljati jer tadašnji zakon nije dopuštao privatne internetske veze prema inozemstvu. U jednom zakonu koji je bio u skladu s ugovorom Hrvatske sa Svjetskom trgovinskom organizacijom postojao je članak koji nam je dao to pravo. Uglavnom, do dana kad nas je preuzeo HT držali smo oko petnaest posto tržišta.
Nakon niza velikih investicija u Iskonu, investitori su htjeli profesionalizirati upravu tvrtke, a ja sam se 2001. godine povukao na funkciju člana nadzornog odbora. Iskon je, kao što sam već rekao, tih godina brzo rastao. Postali smo tvrtka koja je u kratkom roku porasla s dvadesetak na više od 150 zaposlenih. Nije isto upravljati malom tvrtkom i velikom tvrtkom tako da je ta promjena i meni osobno odgovarala. Bio sam jednostavno 'izgorio' od tog posla i u tom trenu odgovarala mi je pasivnija pozicija. Na toj funkciji uspio sam od regulatora isposlovati bolje uvjete za pružatelje usluge pristupa Internetu, pa smo nakon pet godina rada u dosta teškim uvjetima došli u situaciju da radimo normalno. Taj potez je Iskon pretvorio iz gubitaša u tvrtku koja posluje pozitivno.
Počeli smo, konačno, normalno zarađivati. Tako smo radili par godina, a onda je došao broadband pristup. Kad je Iskon krenuo s ponudom pristupa putem ADSL-a mi smo, prema mojim procjenama, u prvoj godini samo na ADSL-u imali milijun eura gubitka. Radili smo, ulagali i povećavali broj korisnika, no sva je zarada realno završavala u HT-ovim džepovima. Regulator nam u tome nije pomogao. Oni su se tada više bavili glasovnim uslugama, a ne toliko Internetom. To je bila greška u pristupu – po mom mišljenju trebali su regulirati tržište koje raste, a ne ono koje pada. No, ne bih rekao da je to bilo namjerno. Oni tada, prije šest-sedam godina, nisu imali ni kadrova, a ni iskustva. Ni zakonski okvir nije bio toliko razrađen kao što je danas. Bez obzira na sve to, tržište Interneta već se tada moglo bolje regulirati. To je činjenica.

Zašto investitori nisu htjeli da financije sredite izlaskom na burzu, javnom ponudom dionica?
Prospekt za javnu ponudu dionica već je bio na stolu u HANFA-i, ali je u međuvremenu došla ponuda za preuzimanje od strane strateškog partnera pa su investitori ipak odlučili uzeti novac i izaći iz Iskona. Treba i njih shvatiti. Pratili su nas gotovo sedam godina. To je u poslu kojim se oni bave prilično dugo razdoblje. Kad se tome doda da bi nas nakon ponude dionica morali pratiti još tri do pet godina, to im je jednostavno bilo previše. Meni je osobno jako žao što nismo išli van s dionicama, na IPO.