Bug Online

Hipervizor je softver, odnosno tehnologija koja nam omogućuje pokretanje više virtualnih računala, a ujedno kontrolira i pristup hardveru te dodjelu resursa pojedinom virtualnom računalu. Hyper-V virtualizacijska platforma po prvi se put pojavila kao dio Windows Servera 2008, a sada je Microsoft pustio u opticaj i samostalnu verziju Hyper-V Servera, za koju nije potreban Windows Server 2008.

Hyper-V server je native hipervizor, što bi značilo da ima direktan pristup hardveru fizičkog servera na kome se izvršava, za razliku od Virtual Servera 2005, koji se izvršava na operacijskom sustavu i nema direktan pristup hardveru. Kako vam za Hyper-V server nije potreban operacijski sustav, samim se time smanjuju i troškovi za podizanje fizičkog (host) servera, ali gubite mogućnost izvođenja više rola na jednom serveru i nemate grafičko sučelje za administraciju. Hyper-V server se administrira iz komandnog sučelja, ali ipak postoji rješenje za jednostavniju administraciju. Hyper-V Server 2008 baziran je na jezgri Windows Servera 2008, ali ne podržava dodatne role kao što su DNS, DHCP…

Zahtjevi koji se postavljaju pred fizički server na kojem će se izvoditi Hyper-V su da to bude 64-bitna platforma koja podržava Intel VT ili AMD-V virtualizacijsku tehnologiju i da imate minimalno procesor od 1GHz, a što se tiče memorije, nje treba biti dovoljno za onoliko virtualnih mašina koliko ćete pokretati na tom fizičkom serveru. Ograničenja koje Hyper-V Server 2008 ima prema hardveru su podrška za maksimalno četiri fizička procesora i 32 GB RAM memorije. Također nije podržano stvaranje clustera između više fizičkih servera na kojima se vrti Hyper-V server 2008. Gostujući operacijski sustavi mogu biti 32-bitni ili 64-bitni, a podržani su Windows 2000/2003/2008, Windows XP/Vista i SUSE Linux Enterprise Server 10. Vi, naravno, možete instalirati i druge operacijske sustave i oni će vjerojatno raditi, ali za njih ne možete dobiti tehničku podršku od Microsofta ako nešto ne radi dobro u virtualnom okruženju. Još je korisno napomenuti da Windows 2000/XP i Linux gostujuća virtualna računala podržavaju najviše po jedan virtualni procesor.

Što nam se nudi

Hyper-V Server 2008, kao i svi ostali Microsoftovi hipervizori, koristi po jednu .VHD datoteku za svako virtualno računalo. Format je isti kao i do sada, ali kako Hyper-V koristi novi virtualni hardver (grafičku i mrežnu kartica), potrebno je prije eventualne migracije virtualnih računala sa starije verzije virtualizacijskog softvera na Hyper-V deinstalirati Virtual Machine Additions i ugasiti virtualno računalo. Nakon migracije, na Hyper-V je potrebno instalirati Integration Components, kako se sad zove skup upravljačkih programa i servisa, na virtualno računalo. Ako želite, možete i VMware virtualna računala prebaciti na Hyper-V Server, a za to je potrebno koristiti novi System Center Virtual Machine Manager 2008, o kojem više možete pročitati u okviru.

Za spoj virtualnih računala između njih samih ili na ostatak mreže na raspolaganju imamo tri tipa virtualnih mreža. Privatne mreže omogućuju komunikaciju samo između virtualnih računala. Interne mreže omogućuju komunikaciju između virtualnih računala i fizičkog host servera. Vanjske mreže virtualnim računalima daju mogućnost komunikacije s ostalim fizičkim računalima u vašoj mreži preko fizičkog mrežnog adaptera u vašem serveru. Također imamo mogućnost dodjeljivanja VLAN-ova, ali tu mogućnost mora podržavati fizička mrežna kartica u Hyper-V Serveru. MAC adrese virtualnih mrežnih adaptera moguće je dodjeljivati automatski, ali isto tako ih je moguće dodjeljivati i ručno. Pritom svakako valja paziti da nam dvije virtualne ili fizičke mrežne kartice nemaju istu MAC adresu.

Da biste mogli podignuti Hyper-V Server 2008, bit će vam potreban fizički server koji zadovoljava uvjete s početka teksta, a da biste bili sigurni da će sve raditi na vašem serveru, možete baciti pogled u Windows Server Catalog, gdje možete pogledati koji su sve serveri podržani. Prije same instalacije potrebno je obaviti dvije predradnje. U BIOS-u fizičkog servera potrebno je omogućiti opciju za hardversku virtualizaciju i opciju za hardverski Data Execution Protection (DEP). Nakon toga možete krenuti u klasičnu instalaciju koja je potpuno jednaka instalaciji Windows Servera 2008. Nakon instalacije će vas dočekati logon screen, a nakon što se prijavite, dobit ćete dva komandnolinijska prozora i to je sve što imate na raspolaganju.

U jednom se obavlja najosnovnija konfiguracija Hyper-V Servera (mrežne postavke, ime servera, dodavanje u domenu, regionalne postavke, postavljanje administratora…). Drugi prozor nam služi za konfiguriranje samog operacijskog sustava, ali sve nažalost moramo obavljati kroz naredbeni redak. Konfiguracija udaljenog pristupa na server je prilično “zaguljena” i Microsoft se uopće nije potrudio olakšati nam je. Ako podižete server u domeni i konfigurirate ga da je domenski administrator lokalni administrator na Hyper-V Serveru, onda nećete imati nikakvih problema. Ali ako vam se Hyper-V Server ne nalazi u domeni ili ako želite pristupati kao neki drugi korisnik, onda će vam dobro doći vodič o udaljenoj konfiguraciji kojeg možete pronaći na blogu Johna Howarda, člana tima koji je razvijao Hyper-V server.

Kad smo već kod stvari koje su mogle biti bolje, spomenimo da se prilikom instalacije operacijskog sustava na novo virtualno računalo ne može koristiti miš, već ćete kroz cijelu instalaciju morati proći koristeći tipkovnicu, a ponajviše tipku TAB. Nakon što podignete operacijski sustav i instalirate Integration Components, možete sasvim normalno koristiti svog omiljenog miša. Microsoft tu navodi da je to tako zbog dizajna i “čudnog” ponašanja miša dok dodatni upravljački programi nisu instalirani. Ovo ograničenje postoj i kod Hyper-V role u Windows Serveru 2008.

Kako upravljati

Upravljati Hyper-V Serverom možemo na više načina. Prvi je uporaba Hyper-V Managera, koji možemo pronaći u Windows Serveru 2008 kao jednu od dodatnih mogućnosti (features). Drugi način je preuzimanjem Hyper-V Remote Management konzole s Interneta i njenom instalacijom na Windows Vista SP1 računalo, dok administracija s Windows XP računala nije podržana. Treća je mogućnost već spomenuti System Center Virtual Machine Manager 2008. Također je moguće automatski obavljati određene radnje na Hyper-V Serveru koristeći Windows Management Instrumentation (WMI) i PowerShell. U svakom je slučaju najlakše administrirati jedan Hyper-V Server koristeći konzolu na Windows Vista računalu, a čim imate više Hyper-V servera, isplati se pozabaviti System Center Virtual Machine Mangerom, pogotovo ako imate i Virtual Server 2005 ili VMware ESX virtualne servere.

Što reći na kraju nego da je Hyper-V Server 2008 dobrodošao proizvod, iako se osjeti manjak funkcija u odnosu na konkurenta. Konfiguracija servera za udaljeni pristup sigurno bi morala biti bolje dokumentirana. Sve u svemu, ovo je jedan prilično dobar prizvod koji će se u budućim verzijama sigurno još više približiti konkurenciji. Do tada ga svakako isprobajte jer je potpuno besplatan.