Bug Online

O dva desetljeća poslovanja i neposrednoj budućnosti razgovarali smo s predsjednikom uprave tvrtke, inženjerom Ninom Kurtaljem.

Kako je i zašto sve počelo? Kako je utemeljena tvrtka Elma?

Tvrtka je nastala 1991., kad mi je otac ostao bez posla. Nestala je tadašnja država, a s njom su nestali i poslovi. Radio je za jednu slovensku tvrtku kao predstavnik za Hrvatsku. Našao se u situaciji da je još bio premlad za penziju, a prestar za zapošljavanje kod nekoga drugoga. Tako je tvrtku osnovao više iz nužde nego iz želje. Mislim da je većina ljudi u poduzetništvo ušla iz nužde, a manji ih je broj koji su to napravili iz želje.

U početku se bavio samo elektromaterijalom i aparatima, pa su nam prvi poslovi bili čisti "box moving" u toj struci. Ja sam od 1990. bio u Americi, a vratio sam se u proljeće 1992. u Zagreb te sam svoje poslove koje sam ondje pokrenuo sve do 1999. održavao neprestano putujući između Hrvatske i Sjedinjenih Država. U ICT smo ušli negdje 1995. godine baveći se strukturnim kabliranjem, što je tada bilo relativno nova stvar na našem tržištu. U početku smo se bavili distribucijom mrežnih kabela, no to nam nije bilo dovoljno, pa smo se tijekom vremena usmjerili prvo u jednu vrstu inženjeringa u tom segmentu, a poslije smo ušli u montažu. Negdje na prijelazu stoljeća, zapravo 1999., kad sam od oca u potpunosti preuzeo upravljanje tvrtkom, počeli smo se širiti. Otac je, unatoč tome što je u mirovini, i danas prisutan u Elmi, ali ne u aktivnoj ulozi kao prije, već više u svojstvu savjetnika.

Pametne kuće

U to doba shvatili smo da će regulacijske tehnike u zgradarstvu proći sličan put koji je prošla informatička industrija s Internetom. Htjeli smo u tome biti prvi. Tako smo počeli razvijati taj dio poslovanja. Hodao sam po raznim konferencijama nastojeći shvatiti koje će tehnologije sljedeće prevladati. Tako sam u kratkom vremenu, praktički u manje od dvije godine, znao što se radi po svijetu. Bio sam o tome tako dobro informiran da sam mogao raditi kao konzultant. Nakon toga smo u tvrtki okupili ekipu koja je sposobna raditi tehnološke integracije na velikim objektima i onome što se danas kolokvijalno naziva pametnim kućama. Radili smo to na jedan sasvim drugačiji način od ostalih, a tu smo posebnost održali i do danas. Puno je tu više inženjeringa nego što ga ima u klasičnoj integraciji takvih sustava. To je s jedne strane nešto skuplji način izvedbe tih projekata, no dugoročno se tako dobiva bolji odnos cijene i performansi za investitora.

No Hrvatska nije zemlja u kojoj je investitor u građevinarstvu zainteresiran za životni ciklus zgrade nakon što je izgradi, tako da to kod nas i nije proces koji se prepoznaje. Danas se građevinarstvo promatra isključivo kroz povrat investicije. Tek sad, s postupnim uvođenjem europskog zakonodavstva, investitori prepoznaju ukupnu cijenu vlasništva (zgrada, oprema, energija plus održavanje - godinama) kao bolju formulu u svom poslovanju. Korist se u našem poslu ne vidi u startu, već kroz dugoročnu uporabu.

Koja je bila prva pametna kuća koju ste opremili?

Teško mi se sad sjetiti točno koja je bila baš prva naša pametna kuća. Nismo odmah napravili cijelu pametnu kuću. Prvo smo radili manje sustave za kuće - recimo, sustav kontrole pristupa koji je bio napravljen korištenjem principa otvorenih standardiziranih informatičkih tehnologija. Što se tiče te branše, treba shvatiti da je dobar dio tehnologije koji se koristi u pametnom zgradarstvu još duboko u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, ako to gledamo kao konceptualna rješenja.

Jedna od nama dražih zgrada koje smo radili jest poslovna zgrada tvrtke Beton Lučko. To je potpuno integrirana pametna zgrada. Još je jedan izvanredan objekt Hotel Mulino u Bujama u Istri. Riječ je o jednom o najbolje osmišljenih objekata u Hrvatskoj, čiji je vlasnik procijenio da mu se isplati s nama sklopiti dugoročni servisni ugovor. To je sasvim drukčiji pristup od većine drugih projekata koje smo radili. Mi smo ondje prisutni stalno, bilo fizički s ljudima, bilo putem Interneta. To je projekt koji se stalno unapređuje, a kako je osmišljen kao otvoreni sustav, prilično ga je lako unapređivati. Tehnologije stalno pojeftinjuju, a cijeli smo sustav osmislili tako da nije vezan ni na jednog proizvođača opreme ili softvera.

Riječ je o modularnom pristupu?

Točno, tehnologije kojima se mi bavimo modularnog su pristupa i utemeljene na europskim i svjetskim standardima. To nije nešto što smo sad mi izmislili, nego je tu riječ o de facto i de iure apliciranju standarda, što većina velikih proizvođača te opreme jednostavno ignorira. Međutim, postoji cijela industrija malih i srednjih proizvođača, pa i pokoji veliki koji idu u smjeru otvorenih tehnologija. To je razlog zbog kojeg mislim da će se u toj tehnološkoj niši, pametnom zgradarstvu, dogoditi proces koji se dogodio s dolaskom Interneta.

Dio tržišta koje danas drže veliki proizvođači opreme za pametne kuće preuzet će manji proizvođači koji se, na tehnološkoj razini, drže otvorenog pristupa. Teško je reći u kojoj će se mjeri i kojom brzinom to dogoditi jer su ljudi koji projektiraju takve sustave puno tradicionalniji od ICT projektanata. Informatika može svoj brzi razvoj zahvaliti tome što su ljudi koji se njome bave naviknuti brzo prihvaćati nove stvari. Naša informatika, informatika u zgradarstvu, također je informatika, no ona vrsta koja je usmjerena prema vrlo specijaliziranim aplikacijama. Zato projektant s kojim mi razgovaramo nije ICT projektant; on je strojar, električar, a to su ljudi koji su u svom poslu s jedne strane ograničeni zakonodavstvom, a s druge strane i načinom razmišljanja, a i osobnim projektantskim uvjerenjem. Strojari i električari teško prihvaćaju nove stvari, posebno ako nisu vidjeli primjer gdje to dobro radi. S jedne je strane to i razumljivo jer potpis na projektu nosi odgovornost.

Dobro, a kako onda uspijevate uskladiti te ljude različitih vještina i, kako kažete, različitih brzina?

Tako što ih pokušavamo učiniti multidisciplinarnima. U tome je najveći problem poznavanje procesa. Prvo se mora napraviti dijagram stanja koji opisuje cijeli proces. Primjerice, na jednom projektu morate razumjeti kako funkcionira klimatizacijska komora, morate razumjeti neke druge dijelove sustava, koji, recimo, nemaju nikakve veze sa strojarstvom, da biste nakon svega toga napravili dijagram stanja, dokument koji programer može pročitati i na temelju njega napraviti potrebno rješenje.