Bug Online

Iskusniji među čitateljima vjerojatno će se sjećati pompoznih naslova računalnih časopisa s kraja prošlog stoljeća: “Ured devedesetih, ured bez papira”. Devedesete su došle i otišle, novi milenij uvelike započeo, računala su na svakom koraku, ali papir se ne da – štoviše, troši se sve više svake godine. Za korištenje papira postoje određeni praktični razlozi: papir je kao medij za čuvanje podataka u biti iznimno praktičan, lako čitljiv i ne radi veće probleme kod arhiviranja (osim zauzimanja prostora); jedan od razloga zašto poslovanje bez papira nije zaživjelo jest problem potpisivanja dokumenata u digitalnom obliku.
Svakome je jasno da će pismo koje je netko vlastoručno potpisao imati veću dokaznu vrijednost od imena ukucanog na kraju e-maila koji je mogao poslati svatko. Jednostavno ubacivanje skeniranog potpisa u Wordov dokument sa stanovišta dokaza vjerodostojnosti pošiljatelja i jačanja pravne snage takvog dokumenta ne znači ništa; jedina posljedica je da će dokument narasti za par stotina bespotrebnih kilobajta.
Vlastoručni potpis ima i neke čisto tehničke prednosti: jako ga je teško krivotvoriti, stoga stručnjaci za njegovo proučavanje, grafolozi, mogu s velikom sigurnošću zaključiti da je baš neka osoba potpisala neki dokument.

Potreba za elektroničkim potpisom
Bez elektroničkog potpisivanja dokumenata, narudžbi, porezne prijave i još mnogo toga – jednostavno nema mogućnosti da se ti postupci u potpunosti provode elektronički, bez posredovanja papira i njegovog fizičkog kolanja. Ako želimo uvesti npr. automatizaciju slanja poreznih prijava, moramo imati način da takvu prijavu jednoznačno potpišemo kako bi primatelj znao da smo je poslali upravo mi, a ne netko treći.
Način koji se sada koristi za autorizaciju korisnika od strane banaka (razni oblici tokena), zahtijeva prethodno ugovaranje korištenja usluge klasičnim potpisivanjem ugovora na papiru i, naravno, vrijedi samo prema banci s kojom je ugovor sklopljen. Ako koristimo tri banke, to znači tri tokena i usput veliku mogućnost da zaboravimo šifru. Pravi elektronički potpis je puno više od toga, on zamjenjuje pravi potpis u elektroničkom poslovanju te omogućava da – spajanjem elektroničkog potpisa s nekim dokumentom na način propisan Zakonom o elektroničkoj ispravi – imamo valjano potpisan dokument bilo kakve vrste (od naloga za plaćanje do ugovora) bez potrebe za ispisom i fizičkim potpisivanjem.
Elektronički potpis bitno ubrzava i olakšava poslovanje uz uštedu vremena potrebnog za obilazak šaltera, poslovnica, dostave, odlaske kod poslovnih partnera… On je pravni ekvivalent vlastoručnog potpisa, ali je poslovno potencijalni katalizator ubrzavanja i pojednostavljenja mnogih poslovnih, upravnih i drugih postupaka. Jednostavno, više ne treba čekati da se papirni ugovori razmijene poštom, potpišu i pošalju natrag.

Elektronički potpis u Hrvata
U Republici Hrvatskoj elektronički potpis je reguliran Zakonom o elektroničkom potpisu iz 2002. godine i trima pravilnicima. Zakon definira dvije vrste elektroničkog potpisa: elektronički potpis i napredan elektronički potpis, s tim da samo uz napredan elektronički potpis stoji i ova odredba: “Napredan elektronički potpis ima istu pravnu snagu i zamjenjuje vlastoručni potpis, odnosno vlastoručni potpis i otisak pečata ako je izrađen u skladu s odredbama ovoga Zakona te ako su ispunjeni ostali uvjeti propisani ovim Zakonom i propisima koji su donijeti na temelju ovoga Zakona.”
Takve odredbe za – nazovimo ga tako – običan elektronički potpis nema. Samo napredan elektronički potpis u potpunosti zamjenjuje potpis na papiru (osim nekih ograničenja tipa potpisivanja prijenosa vlasništva nad nekretninama, bračnih ugovora i sl.). Stoga je za očekivati da će upravo napredan elektronički potpis snažno zaživjeti u praksi jer on jednostavno obuhvaća sve slučajeve elektroničkog potpisivanja.