Bug Online

Priča o čuvanju i arhiviranju podataka je poznata. Ljudi su još veoma davno zaključili kako usmena predaja i prijenos informacija kroz stihove narodnih pjesnika nisu baš najpouzdanije metode koje bi očuvale integritet i trajnost podataka te su u svrhu boljeg bilježenja razvili pismo. Nedugo potom razvijena su i mjesta za čuvanje sve većih količina pisanih materijala – biblioteke; najpoznatiju znamo iz povijesti, bila je to ona aleksandrijska.

Obvezni primjerak
Kako bi biblioteke mogle izvršavati svoju ulogu u svijetu u kojem je izum tiska omogućio nastajanje ogromnog broja knjiga, još je prije nekoliko stotina godina uspostavljen standard „obveznog primjerka“, tj. svaki izdavač je određeni broj knjiga trebao obvezno dati biblioteci na čuvanje. Kasnije su tu centralnu ulogu sakupljača pisanih materijala preuzele nacionalne knjižnice, a kod nas Nacionalna i sveučilišna knjižnica, NSK. Međutim, novi problem se pojavio kada su važni podaci i informacije počeli kolati virtualnim svijetom i digitalnim inačicama klasičnih knjiga…
Obvezni primjerak u suvremenom smislu znači da su svi nakladnici, od onih koji objavljuju knjige pa do npr. Buga ili nekog izdavača stripova (npr. u katalogu NSK-a ćete uredno naći i brojeve Alana Forda), obvezni određeni broj primjeraka pisanog djela besplatno ustupiti nacionalnoj knjižnici, a sukladno Zakonu o knjižnicama. Ciljevi takvog prikupljanja su jasni: omogućavanje lakšeg rada studentima, znanstvenicima i svima ostalim zainteresiranim za informacije; obrada i katalogiziranje tog ogromnog skupa informacija te očuvanje kulturne i znanstvene baštine za buduće generacije.
Nacionalne biblioteke su svojim razvojem pratile tehnološka dostignuća prošlog stoljeća stvaranjem multimedijskih zbirki, a osnivale su se i srodne institucije – npr. kinoteke, koje čuvaju filmsku građu.