Bug Online

Elektronički potpis u Hrvatskoj svakako predstavlja društvenu i tehnološku zanimljivost - u pitanju je područje koje je država regulirala relativno brzo i cjelovito. Zakon o elektroničkom potpisu je donesen u siječnju 2002. godine, a s njim povezan propis – Zakon o elektroničkoj ispravi - Hrvatski sabor je donio krajem 2005. godine. Treba napomenuti da je Zakon o elektroničkom potpisu dopunjen u srpnju ove godine, kako bi bio potpuno usklađen s Direktivom 1999/93/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 13. prosinca 1999. o sustavu za elektroničke potpise.
Navedena Direktiva ima širok pravni i tehnički utjecaj na sve subjekte sustava elektroničkog poslovanja, odnosno korisnike elektroničkog potpisa. Obzirom da je Zakon o elektroničkom potpisu u prvotnom tekstu bio samo djelomično usklađen s odredbama europskog zakonodavstva, bilo je nužno dovršiti usklađivanje, što je sada i napravljeno.
No, unatoč relativnoj brzini zakonodavca i propisima koje uz neke manje dvojbe možemo smatrati dobrima, nismo prestali koristiti ugovore na papiru, a niti druge papirne dokumente. Oko toga se ne može ni kriviti državu; ona je mogla biti brža oko uvođenja elektroničkog poslovanja u svoje servise, no elektronički potpis i ispravu u znatnijem opsegu nije prihvatila ni privreda. Jednostavno, firme u međusobnom poslovanju i dalje štancaju ugovore u četiri ili šest primjeraka, potpisuju i udaraju pečate te ih šalju preporučenom poštom ili, ako je hitno, putem kurirske službe ili teklića, umjesto da ugovor potpišu naprednim elektroničkim potpisom sukladno propisima o elektroničkoj ispravi. U sasvim drugom položaju je „običan“ elektronički potpis, kod nas svakodnevno prisutan u obliku bankarskog tokena – njegova upotreba je postala svakodnevna.
No, da bismo došli do tehnoloških pa i društvenih razloga (ne)prihvaćanja elektroničkog poslovanja, potrebno je kao prvo obrazložiti što je u pravnom smislu elektronički potpis.