Bug Online

Zadnji raspoloživi podaci iz kvartalnog izvještaja HAKOM-a kažu da je u Hrvatskoj krajem rujna 2009. godine bilo 631.669 priključaka širokopojasnog Interneta u nepokretnoj (fiksnoj) mreži te oko 240.000 korisnika mobilnog širokopojasnog pristupa - koliko je on širokopojasan, odnosno koliko potpada pod navedenu definiciju, možemo raspravljati te analizirati nekom drugom prilikom.

Iako neke ad hoc katastrofične procjene govore o niskoj penetraciji broadbanda u Hrvatskoj u usporedbi s drugim zemljama, naročito onim "zapadnim" koje želimo sustići, broj od oko 40% kućanstava koja imaju širokopojasni priključak (630.000 od ukupno oko 1,6 milijuna aktivnih bakrenih parica) te skoro 2,5 milijuna korisnika Interneta u Hrvatskoj znači da je riječ o velikoj, ali i dalje snažno rastućoj populaciji korisnika, s procjenama da će se penetracija zaustaviti negdje na 60% kućanstava u roku od nekoliko godina, pa sve i do onih "korejskih" ciljeva s penetracijom od gotovo 100%.

Unatoč tomu što se svi volimo žaliti koliko plaćamo neke usluge, odnosno da su cijene čegagod kod nas previsoke, moramo ipak priznati da je cijena broadbanda kod nas zapravo prilično niska, dapače skoro kod bilo kojeg operatera možemo za sto kuna dobiti telefon i nekakav barem osnovni (2 Mbps) širokopojasni pristup, što je gotovo upola niže od prosjeka cijena u EU-27.

Koji nam je zapravo cilj

Kako u svemu želimo imati strategiju, tako postoji i "Strategija razvoja širokopojasnog pristupa internetu u Republici Hrvatskoj do 2008. godine", donesena još 2006. godine, koja je za cilj imala povećanje broja priključaka do kraja 2008. godine do 500.000, što se, zanimljivo, čak i ostvarilo bez potrebe za natezanjem statistike dodavanjem "mobilnih širokopojasnih korisnika". Možemo raspravljati o tome što je tu učinila strategija, a što liberalizacija hranjena jeftinim kreditima i nerealnim procjenama i očekivanjima, no ovakva je strategija zapravo bila okvir prema kojem je regulator (HAKOM) usmjeravao cjelokupno tržište.

Kako je ova strategija istekla 2008. godine, a nije donesena nova koja bi je zamijenila (unatoč prijedlozima koji su pozivali na stvaranje javnog fonda za razvoj nove neutralne optičke pristupne mreže koja bi morala omogućiti univerzalni i ravnomjerni pristup i razvoj u svim krajevima zemlje u cilju stvaranja Društva Znanja^TM), možemo zaključiti da sada funkcioniramo na temelju inercije - pristup putem bakrene pristupne mreže, tj. ADSL, koji je strategija iz 2006. bila postavila kao temelj povećanja penetracije, mora podnijeti sve te nove korisnike i sve nove servise koje se nije moglo tako jasno predvidjeti 2006. godine.

Na novoj Strategiji se (kao) radi: postoji Radna skupina za strategiju ustrojena 27. studenoga 2008. godine, čiji je cilj - pazi 'vamo - "Izraditi prijedlog Strategije širokopojasnog pristupa u Republici Hrvatskoj za slijedeće srednjoročno razdoblje, zajedno s pripadajućim Akcijskim planom za provedbu te Strategije za 2009. godinu", no evo ni s istekom 2009. godine još nismo vidjeli nikakav proizvod navedene Radne skupine koju čine predstavnici MMPI-a (Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture), HAKOM-a (Hrvatske agencije za poštu i elektroničke komunikacije), SDUeH-a (Središnjeg državnog ureda za eHrvatsku), CARNeta, Srca, FER-a, FESB-a i još nekih organizacija.

Imali ili nemali novu strategiju, cilj je HAKOM-a i dalje ostalo povećanje penetracije radi osiguravanja što šire dostupnosti usluge širokopojasnog pristupa te izmjene mnogih pravila koja reguliraju bakrenu pristupnu mrežu.

A gdje je zapravo problem?

Problem zapravo počinje od karakteristika tzv. bakrene pristupne mreže, odnosno cijelog kolopleta podzemnih i nadzemnih (zračnih) bakrenih kabela originalno zamišljenih samo za telefoniju, uz manju količinu nekih sustava većeg kapaciteta. Riječ je o kabelima iz različitih razdoblja: od kabela s papirnom izolacijom starih preko 30 godina, preko kabela nešto boljih karakteristika iz osamdesetih i devedesetih s politetilenom kao izolatorom, pa do kabela poboljšanih karakteristika iz ovog stoljeća te zračnih samonosivih kabela za nadzemne instalacije koji pak imaju sijaset svojih problema.

Svojim karakteristikama ovi kabeli nikada i nisu bili planirani za usluge masovnog širokpojasnog pristupa - stvoreni su i ugrađeni u doba kada ADSL još nije bio ni izumljen, tako da je zapravo fascinantno kako (A)DSL dobro i kvalitetno radi. Tajna svega je nešto zvano DMT modulacija (Discreet Multi-Tone) o kojoj smo pisali još u travnju 2007. Godine, kada je počelo znatnije korištenje ADSL2+ standarda u Hrvatskoj. Ukratko, spektar do 2,2 MHz podijeljen je na 512 dijelova (tonova) s međusobno ortogonalnim nosiocima razmaknutim za 4,3125 kHz, gdje se 26/32/58/64 koristi za upstream, ovisno o A/B/M/J aneksu, a ostali za downstream, omogućavajući realno oko 1 Mbps upstream i do 20 Mbps downstream kapaciteta. Bitno svojstvo DMT-a jest da modem i DSLAM (koji se nalazi na drugom kraju parice) prvo nauče svojstva parice na kojoj rade te potom slože određenu količinu bitova u svaki od tonova, prilagođavajući se trenutnom stanju parice.

Prvi glavni parametar koji je tu ključan jest slabljenje parice (Attenuation) koje je funkcija duljine parice te konstrukcije kabela u kojem se parica nalazi. Riječ je o nekih 20 dB/km, a glavni je njen efekt odgovor na pitanje koliku brzinu možete dobiti jer je ona direktna funkcija duljine parice (ovo shvatite kada vam odbiju zahtjev za IPTV jer ste na predugoj parici). Drugi je važan parametar SNR, odnosno omjer signal/šum (Signal to Noise Ratio) koji zapravo govori kolika je potrebna razlika snage korisnog signala naspram svih smetnji da bi modem i DSLAM znali, pojednostavljeno rečeno, razlikovati nulu od jedinice. Glavni efekt nedovoljnog SNR-a ili njegove velike oscilacije jest nestabilnost vašeg DSL-a, odnosno modem koji se svako malo odspaja i opet spaja.

Ova dva temeljna parametra posljedica su mnogih stvari, no najvažnija je zapravo topologija i starost bakrene pristupne mreže (odnosno kabela). Hrvatski Telekom je u doba prije privatizacije velikim projektima izgradnje dodatnih manjih gradskih čvorova (udaljenih pretplatničkih stupnjeva - UPS/RSS) imao za cilj skratiti prosječnu duljinu parica, no s privatizacijom je stvar stala. Tako s jedne strane imate gradove gdje nema parice dulje od 900 m,  a s druge gradove koji imaju jednu jedinu centralu s petljama do rubnih naselja od preko 3 km (najdrastičniji su primjeri Velika Gorica, Zaprešić, Samobor i Dugo Selo). Na tako dugim petljama DSL će raditi (čak i postoji ADSL2 Annex L podvarijanta posebno prilagođena dugim paricama), no brzina na kraju takve parice realno će biti do 4 Mbps, ako i toliko.

Srećom, konstrukcija naše (odnosno T-Comove) bakrene pristupne mreže uglavnom je čvrsta (nije elastična), odnosno gotovo uvijek postoje kabeli u kontinuitetu od centrale prema korisnicima, tako da zapravo često imate znatno deblje kabele (s više parica) no što je konačno bilo potrebno. To znači da je na nekim centralama iskorištena jedva polovina svih instaliranih parica, što opet olakšava posao guranja DSL-a kroz kabele stare 30-ak godina. Naime, kako ti kabeli nisu bili građeni da imaju savršene (odnosno ikakve) karakteristike na višim frekvencijama, parice i četvorke u tim kabelima nisu odvojene nikakvim plaštom ili zaštitom, tako svaki signal zapravo ometa sve oko sebe - ono što je za vas signal, za vašeg je susjeda šum - ako su parice u kabelu (pre)blizu, taj je utjecaj jači, dočim je utjecaj između daljih parica slabiji. Kako u jednom kabelu od 1000 parica može biti i toliko signala, sve su moguće kombinacije šumova i sve prateće analize toliko kompleksne da je realno nemoguće uzeti u obzir sve međusobne ovisnosti i utjecaje koji na kraju dovedu do rezultata slabljenja SNR-a te konačne postignute brzine.

I tako se s povećanjem broja korisnika u bakrenoj pristupnoj mreži povećava broj izvora smetnji vašem signalu, sve do apokaliptične slike gdje ničiji DSL ne radi dobro upravo zato što smetnje uzrokuju drugi korisnici svojim DSL-om koji ni njima ne radi dobro. Činjenica da je velika većina DSL modema uvijek upaljena i stalno spojena ne pomaže nimalo - modemi i DSLAM-ovi stalno emitiraju istu snagu na parice, bez obzira na to skida li korisnik torrente, surfa po Fejsu, spava ili je na godišnjem na drugom kraju svijeta.