Bug Online

Za sada u svijetu postoji samo jedan potpuno funkcionalni globalni navigacijski satelitski sustav, Global Positioning System (GPS ), koji je razvilo američko Ministarstva obrane. Sustav koristi između 24 i 32 satelita u srednjoj orbiti oko Zemlje, koji svojim preciznim emitiranjem omogućavaju GPS prijemnicima određivanje lokacije, vremena i brzine. Službeni naziv GPS-a je NAVSTAR-GPS . Navedimo još da mi danas često koristimo kraticu GPS za sustav satelitskog pozicioniranja općenito, što je pogrešno. Opći naziv svih ovakvih sustava jest Global Navigation Satellite System, skraćeno GNSS.

GPS je zamišljen za isključivo vojnu uporabu i zamijenio je starije sustave kao što je Transit iz 1960-tih, kojemu je trebalo i do par sati kako bi odredio lokaciju. No nakon tragedije civilnog korejskog Boeinga 747 (let KE 007) 31. kolovoza 1983., koji su Sovjeti oborili nakon što je ušao u njihov zračni prostor, predsjednik Ronald Reagan izdao je direktivu kojom je omogućio slobodnu uporabu GPS sustava za civilnu uporabu.

Vojni nadzor

Nakon omogućavanja civilne uporabe GPS je postao doslovno sveprisutan - uz jedno ograničenje. Njegova je preciznost za civilnu uporabu bila smanjena. Funkcija sustava zvana Selective Availability omogućava uključivanje pogreške do 100 metara kako neprijateljske snage ne bi mogle koristiti maksimalnu preciznost. Zanimljivo je da ta mogućnost nije široko korištena - tako je cijeli istočni dio SAD-a imao stalno uključenu grešku od 30 metara, svugdje i u istom smjeru, pa je "reprogramiranje" bilo veoma banalno. Također su razvijeni sustavi koji su ispravljali programiranu pogrešku.

No kako se ironija zna poigrati s tehnologijom, programirana pogreška je isključena upravo u slučaju za kakav je bilo predviđeno njeno postojanje! Kada je počeo Zaljevski rat 1990. godine, Amerikanci i saveznici jednostavno nisu imali dovoljno GPS uređaja, pa su vojnici uvelike počeli koristiti na tržištu dobavljive civilne uređaje. Kako bi im se omogućila preciznost, Selective Availability je isključen. Tako je punu preciznost sustava mogla koristiti i druga strana, no valjda je procijenjeno da je korist veća od potencijalnih šteta.

Narednih je godina iznimno utjecajna američka Federalna uprava za zrakoplovstvo, (Federal Aviation Administration) počela s lobiranjem da se Selective Availability trajno isključi kako bi se uštedjela ogromna sredstva za posebne sustave pozicioniranja zrakoplova, što je na kraju i službeno učinjeno. Programirana pogreška je službeno postavljena na nulu 1. svibnja 2000., nakon najave predsjednika Clintona. Njegov izvršni nalog još iz 1996. spominjao je 2006. kao krajnju godinu, no službeno je puna preciznost uključena ranije jer su američki stručnjaci uspješno razvili funkcionalnost onemogućenja korištenja GPS sustava neprijateljskim snagama na određenom području, bez ometanja vlastitog korištenja. Dodajmo tome da, prema objavi američkog Ministarstva obrane od 19. rujna 2007., novi sateliti neće imati mogućnost uključenja Selective Availability, no kako smo naveli - SAD ima mogućnost na druge načine ograničiti GPS signal.

Ukratko, GPS koji sada koristimo (njegova jedina postojeća alternativa, ruski GLONASS, tek je djelomično funkcionalan, o čemu opširnije u posebnom okviru) je slobodan za korištenje i u punoj preciznosti, no i dalje je riječ o američkom vojnom sustavu. Njega se može ometati i može ga se i isključiti - a da SAD nikoga ništa ne pita. Iako je ta mogućnost malena, ipak postoji. Ne treba detaljno obrazlagati što bi to značilo za današnji svijet. Rusi imaju alternativu, ali što je s ostalima?

Europska Unija je iz navedenih razloga, a i nekih ograničenja postojećeg GPS-a, kao što je preciznost na visokim zemljopisnim širinama koje se danas masovno koriste u zrakoplovstvu, krenula s razvojem svog sustava.

Kako je Galileo započeo

Kao i u većini drugih stvari, Europska Unija nije bila učinkovita oko svog projekta globalnog satelitskog navigacijskog sustava. U prvoj fazi, 1999. godine, združene su snage nekoliko postojećih koncepata (Njemačke, Francuske, Italije i Ujedinjenog Kraljevstva) te je stvoren jedinstveni inženjerski tim za razvoj sustava. Odmah je odlučeno da je primarna zadaća sustava civilna i da mogućnost isključivanja treba ograničiti samo na iznimne uvjete. Također je odlučeno da će sustav davati maksimalnu preciznost i za civilne i za vojne svrhe.

Međutim, novca za razvoj nije bilo. Do dodatnih je problema došlo nakon 11. rujna 2001., kada se Vlada SAD-a službeno usprotivila europskim planovima, navodeći kako bi takav projekt onemogućio Sjedinjenim Državama isključivanje globalnog navigacijskog satelitskog sustava u vrijeme vojnih operacija. No takva oštra reakcija SAD-a samo je uvjerila Europu da joj je potreban vlastiti, neovisni sustav, a 2004. godine došlo je i do dogovora s Amerikancima o sigurnosnim pitanjima. Promijenjena je planirana modulacija te omogućena koegzistencija GPS i Galileo sustava. Europska Unija se složila i s određenim sigurnosnim kompromisima, kao što je prilagodba frekvencije sustava tako da se lokalno može blokirati sustav Galilea na način da vojna primjena GPS-a ostane moguća.

U prvom dijelu 2007. godine projekt je još uvijek bio u dubokoj krizi, sa samo jednim lansiranim satelitom - koji, naravno, nije omogućavao ni minimalnu funkcionalnost. Projekt je cijelo vrijeme vodio konzorcij nekoliko firmi, pod zajedničkim nazivom European Satellite Navigation Industries. Međutim, tijekom 2007. godine Europska Unija preuzima izravno upravljanje projektom. Do prave prekretnice došlo je u travnju 2008., kada su ministri prometa Europske Unije prihvatili novu pravnu regulaciju koja omogućuje kvalitetno financiranje projekta - odobrena su sredstva u iznosu od 3,4 milijarde eura. Galileo može napokon krenuti u razvoj.