Bug Online

S istog mjesta s kojeg je potekla ideja i prva realizacija World Wide Weba sprema se možda sljedeća velika stvar - grid. Osnovna ideja tehnologije grida je povezivanje udaljenih i heterogenih računalnih centara, superračunala i običnih radnih stanica radi stvaranja neke vrste nadsuperračunala. Cilj je korisniku pružiti jednostavno sučelje za zadavanje problema i unošenje podataka, a da se sam sustav brine gdje će se ti podaci pohraniti i koja će ih računala obraditi.
Također govorimo o količinama podataka i kalkulacijama koje mogu nadmašivati kapacitete stotina tisuća običnih računala. Najveći i najnapredniji svjetski grid - LCG (LHC Computing Grid) - gradi se primarno za takvu namjenu, točnije za prihvat i obradu podataka iz najvećeg i najnaprednijeg znanstvenog instrumenta u svijetu: velikog sudarača hadrona, Large Hadron Collidera ili LHC-a u Cernu. Razotkrijmo misterij svih ovih superlativa i pokušajmo dokučiti što svi ti ludi znanstvenici spremaju.

Motam žicu
LHC je naprava za sudaranje, i to hadrona (skupni naziv za protone i neutrone, subatomske čestice sastavljene od kvarkova, elementarnih čestica materije). Razumljivijim rječnikom, planiraju se sudarati protoni (jezgre vodika) s drugim protonima, ali i drugi teški ioni međusobno, i to energijama i brzinama toliko bliskim brzini svjetlosti da se u trenutku sudara stvaraju uvjeti nalik onima netom nakon Velikog Praska kojim je navodno započeo cijeli naš svemir. O kakvim se tu veličinama radi i koliko je to u stvari teško postići?
Konkretno, radi se o energiji sudara od 14 TeV (tisuća milijardi elektron-volta) - energiji koju u sebi nosi prosječan komarac dok leti, ali u ovom slučaju stisnuta na nezamislivo male protone. Da bi se ta energija postigla, protoni se ubrzavaju u dvije grupe u 27 kilometara dugom obruču zakopanom dvjesto metara ispod mirnog švicarskog gradića Cerna. I jedna i druga grupa istovremeno kruže jednim te istim obručem, ali u suprotnim smjerovima, a kako su u raspršenim snopovima, statistički je nevjerojatno da se mogu sudariti. Kako bi protoni kružili, a ne gibali se pravocrtno, završeni obruč će biti opasan s 1.232 supravodljiva magneta, a svaki je dug 15 metara, težak 35 tona i hlađen na -271 stupanj Celzijev, što je tek nešto iznad apsolutne nule.
Kad protoni dosegnu željenu energiju (7 TeV u svakom smjeru), snažni magneti (pogledajte veličinu na slici uz tekst) toliko sažmu snopove da čestice reda veličine femtometra (10E-15 m) točno pogode jedna drugu i sudare se, pritom zbrajajući svoje energije. Trenutak sudara ponovo će stvoriti uvjete koji su zadnji put postojali tek pikosekundu nakon Velikog Praska kada je temperatura svemira iznosila oko milijun milijardi stupnjeva Celzijevih. U takvim uvjetima masa i energija zauzimaju neobične i neočekivane odnose, a upravo to znanstvenici i žele.