Bug Online

SIP je protokol nastao pod okriljem IETF-a. Dva dokumenta ga opisuju: RFC 2543 i RFC 3261. U tradiciji IETF-a, SIP je relativno jednostavan protokol koji se, kako mu i ime kaže, bavi isključivo uspostavljanjem veze (sesije) između klijenata. Sesija koja se uspostavlja SIP-om ne mora nužno biti telefonski pozivi, već može biti i recimo Instant Messaging. Ako se SIP paket presretne na mreži i otvori, vidi se da se radi o paketu koji u sebi uglavnom nema nikakve binarne informacije, već je sastavljen isključivo od ASCII teksta (za razliku od recimo H.323 protokola koji je binarno kodiran i za čije razumijevanje je potreban dekoder poput onog ugrađenog u Wireshark). Snaga SIP-a leži i u tome da se u SIP poruku može ugnijezditi bilo koji drugi protokol (što se i radi u slučaju SDP-a ili ISUP-a). Na taj način se SIP koristi i za uspostavljanje glasovne ili videokomunikacije između klijenata pa i za komunikaciju između softswitcheva.

Prema teoriji SIP-a, postoje dva tipa SIP terminala i to User Agent Client (UAC) i User Agent Server (UAS). Zadatak UAC-a jeste slanje SIP zahtjeva UAS-u, a UAS-a slanje nekakvoga odgovora UAC-u. Da bi neki SIP uređaj imao funkcionalnost koju zahtijevamo od klasičnoga telefona, on svakako mora objedinjavati i UAC i UAS. Svaki terminal ima SIP adresu (SIP-URI) pod kojom se registrira, a koja je formata SIP:<korisnik>@domena. Često se zbog kompatibilnosti s klasičnim (POTS) mrežama za korisnički dio URI-a uzima telefonski broj E.164 (tako da bi jednog dana mogli vidjeti i SIP-URI-e poput ovoga: SIP:+3851123123@t-com.hr). Za uspostavu najjednostavnijeg SIP poziva dovoljno je na strani UAC-a poznavati IP adresu UAS-a i nikakvi dalji uređaji nisu potrebni.

SIP “centrala”

SIP serveri, iako teorijski posmatrano samo opcioni elementi SIP sustava, znatno povećavaju mogućnosti komuniciranja. SIP standard definira ukupno četiri tipa SIP

servera: registar, lokacijski server, server proxy i server redirect. Zadatak registra je primanje zahtjeva za registraciju od SIP terminala, provjeravanje je li korisnik legitiman i ako korisnik jeste legitiman, ažuriranje informacije u lokacijskom serveru. Lokacijski server i njegovo sučelje nisu definirani od strane SIP standarda tako da ga različiti proizvođači realiziraju na različite načine. Nepostojanje jasne definicije lokacijskog servera kao posljedicu ima nemogućnost nabavke, recimo, SIP registar servera jednog proizvođača i SIP proxy ili redirect servera drugog proizvođača. Najčešće je lokacijski server neka SQL baza podataka i predstavlja dio sustava u kome su objedinjeni i proxy i registar.

Serveri proxy i redirect služe uspostavi poziva između terminala. Proxy funkcionira na način da primi poruku od pošiljaoca i onda je u ime pošiljaoca pošalje na neko naredno odredište - neki drugi SIP server ili ciljni terminal. SIP server proxy zna je li komunikacija između klijenata uspostavljena i zna koliko je trajala. Server redirect je, u neku ruku, jednostavniji od proxya. Redirect prima poruku od pošiljaoca, ali za razliku od proxya on ne komunicira s drugom stranom, nego vraća pošiljaocu IP adresu cilja (ili drugog SIP servera), ostavljajući terminal da direktno komunicira s drugom stranom. Server redirect zbog toga nije u stanju registrirati koliko je trajao poziv, niti je li komunikacija između terminala uopće bila uspješno uspostavljena.

U komercijalno dostupnim softswitchevima su najčešće kombinirani SIP registar, lokacijski server i server proxy (recimo Nokia-Siemens SURPASS hiQ 8000 ili hiE 9200). SIP redirect u kombinaciji s registrom i lokacijskim serverom srećemo u manjim sustavima namijenjenim prvenstveno upotrebi u okolini u kojoj nije potrebna naplata (recimo u okviru neke tvrtke).