Bug Online

Nismo baš ljudi od velikog slavlja, pa smo tako i mnoge dosadašnje obljetnice jednostavno propustili spomenuti, ili ih se ni sami nismo sjetili. Kao što znate, izdavačka kuća Bug radi tri ravnopravna izdanja – Mrežu za profiće, Enter za klince i početnike te Bug za sve ostale, pse, geekove, mame, puževe, perzijske bojne nosoroge i svako biće koje je ikada prišlo kompjuteru, makar i rashodovanom. U toj podjeli uloga Bug nam je redakcijski ispušni ventil za sve off-projekte, godišnje izbore, samohvalu i objavu fotografija nas samih u raznim ulogama, pozama i na raznim mjestima na globusu. Enter je relativno neuočljiv, mada je po mom osobnom mišljenju riječ o odličnom časopisu, i preporučite ga na moj savjet svim početnicima, ili na nj pretplatite svoje klince.
Mreža je ozbiljna profesionalna novina kojoj samohvala i slavljeništvo jednostavno ne stoje, ali ako ćemo ikada malo odstupiti od toga, onda smo zaslužili da to bude sada. Inače, otkud deset godina kontinuranog izlaženja, a na omotu časopisa stoji rimska brojka XIII? Mreža je život počela kao neredoviti, rekli bismo eksperimentalni podlistak Buga, 1996. Bili su to crno-bijeli dani hrvatske informatike i poduzetništva općenito. Crni zbog rata koji je donedavno bio gušio cijelu zemlju, ali ipak i bijeli zbog perspektive koja se otvarala. Mjesta za nijansirane, eksperimentalne ili prehrabre projekte bilo je malo. Izdavačka kuća Bug, koja je iza sebe već imala etablirani časopis istog imena, posebnim je izdanjima i podliscima ispipavala teren za moguća nova izdanja. Sjećam se da smo i prije Mreže izdali jedan broj časopisa (ili podliska, kako vam drago) DTP. Bilo je i nekoliko izdanja o igrama, ali nijedno od njih, osim Mreže, nije uspjelo pustiti korijenje.
Mreža je u toj fazi, dok je još bila dodatak Bugu, koncepcijski prilično lutala, pa smo u njoj objavljivali čak i odabir Top 50 hrvatskih web stranica – sadržaj koji danas u Mreži ne biste vidjeli ni sutra ni nikad, jer s profesionalnom informatikom nema gotovo nikakve veze - riječ je o čistoj analizi medija. Nakon Mreže, izbore najboljih stranica radili smo u redovnim brojevima Buga; s 50 smo s vremenom prešli na 25; na kraju, ako se dobro sjećam, na 10, da bismo pred koju godinu tradiciju izbora najboljih webova jednostavno ukinuli jer je izgubila smisao.
Vratimo se Mreži – nakon tri izdanja u obliku dodatka, prešlo se i na redovito mjesečno izlaženje i podlistak je krajem 1998. postao punokrvnim, ozbiljnim časopisom. Eto, odatle onih deset godina kontinuiranog izlaženja, a trinaesta godina izlaženja uopće. Koncepcijska lutanja koja sam maloprije spomenuo u kontekstu podliska donekle su se nastavila i dalje, ali više nisu bila toliko plodom našeg eksperimentiranja koliko preslikom stanja tržišta koje smo vjerno pratili. Primjer za ono što govorim su, recimo, mobiteli, koje smo vrlo sustavno pratili u prvim godinama izlaženja – najaktivniji autor tu je bio Sergio Roje, koji se nakon nekoliko godina iz izdavaštva preselio u – legendu. Iz današnje perspektive smatram da bavljenje mobitelima i nije bilo toliko nelogično – tada. Te su sprave u početku bile oružje profesionalaca, pa su i režiseri reklamnih spotova i sličnog, kada bi nekoga željeli maskirati u poslovnjaka opsjednutog komunikacijama, to činili dajući mu kravatu i mobitel. Praćenje najnovijih modela u Mreži, u vrijeme kada su se stidljivo probijale mogućnosti kao što su slanje e-maila, prijenos podataka i slično, imalo je smisla jednako koliko ga danas više nema.
I u grafičkom je uređenju bilo dosta promjena. Osnovni grafički izgled prvih brojeva postavio je Igor Kreč. Taj izgled je nešto što mi iz današnje perspektive izgleda čudno – imao je previše elemenata, bio previše šaren a premalo ozbiljan za današnje kriterije. S vremenom se to ispoliralo u nešto reduciraniji, čistiji i poslovniji izgled layouta kakav imamo i danas. Kao urednik koji, uz ostalo, brine i o opremi tekstova, mislim da možda imamo i previše elemenata na svakom tekstu, ali vas kao čitatelje to i ne treba previše brinuti – ovo je više opaska za kolege s izravnim iskustvom u uređivanju novina.
Bilo koja diskusija o grafičkom uređenju tiskovine ne može proći bez spomena Branimira Kolareka – Kralja i Legende industrijskog dizajna i korištenja opijata u svrhu proizvodnje umjetnosti. (Da skratim: općenito, svi ljudi, biljke i pojave koje spominjem u tekstu i prikazujem na fotografijama uz tekst automatski postaju legendarni, čak i ako to slučajno zaboravim napisati.) Gotovo sve ilustracije za naslovnicu i teme broja zadnjih godina radio je Kralj Branimir. Završne dodire na naslovnici radi Hrvoje Brekalo, koji je ujedno i dizajner oglasa. Pogledajte sve te lijepe Hrvojeve radove u časopisu – zar ne biste i sami željeli imati takav? Cjenik oglasa dostupan je u našem marketingu (he, he).
Glavni urednik časopisa od početka je Miro Rosandić. S vremenom je sve više prepuštao vodeću ulogu ovdje potpisanom uvodničaru, funkcionirajući kao mentor, kontrolor, davež i… neka vrsta Ćire Blaževića, bez cigarete, čokolade i brončane medalje. Miro je čovjek koji je izgradio najbolje novinare, časopise i urednike na ovim prostorima i profesionalac od kojeg sam naučio više od ikoga u životu. (Inače krade i vara na stolnom nogometu.)
I tako, mogao bih drobiti o povijesti tiskovine koju radim već deset godina na barem toliko stranica, ali bi već do druge to bilo dosadnjikavo čitati, a oteo bih prostor pravim, zanimljivim temama časopisa. Kad smo već kod toga, i ovaj broj ih nudi niz - zanimljivih tema, naime. U temi broja uhvatili smo se analitičara IT industrije. Isprva sam dvojio zanima li ta tematika ikoga osim nas novinara i još šačice lljudi. Naime, nama su novinarima pojedina izvješća analitičkih kuća čest izvor sprdnje. S druge strane, zna biti i pravih malih briljanata na kojima onda besramno temeljimo svoje članke. “Besramno” kažem s ironijom – naime posve je logično i korektno da temeljimo tekstove na poslu analitičara; tome i služe.
Uglavnom, u ovoj, jednoj od kraćih tema broja u zadnje vrijeme, ukratko predstavljamo svijet analitičara naše industrije kao još jednu temu kojom se bavimo prvi ili među prvima u Hrvatskoj i regiji. Mnogo smo puta u ovih deset godina na sličan način pomicali granice dok su novine bliže mainstreamu jednostavno ponavljale teme "od lani" (svake godine u isto doba – test pisača, ili monitora, ili nečeg…). Tema broja opsegom nije velika, što me veseli, jer onda u broj stane niz drugih zanimlivih manjih tema koje nose broj. U ovom jubilarnom broju imamo i pregled Microsoftove nove tehnologije cloud computinga – Azure, iz pera (legendarnog, dakako) Hrvoja Vrbanca.
Jedan drugi Hrvoje, Pelaić, jedan od najsvježijih ali i najagilnijih naših autora, s osobitim žarom prihvaća terenske poslove i posjete tvrtkama koje su uspješno implementirale informatiku – u ovom broju donosimo priču o Spanovom uspjehu u McDonald'su, te Ericssonovoj tehnologiji za nadzor prometa.
Naš hardverski odjel, čije (neke) predstavnike vidite na slikama uz tekst, odradio je prikaze laptopa, grafičkih radnih stanica i svačeg nečeg sitnog i raznog, kako to obično biva. Grafičke radne stanice rijedak su gost na stranicama Mreže, mada ovo nije prvi put da pišemo o njima – uglavnom, oruđe su informatičkih profesionalaca, pa ih svakako ima logike prikazati u Mreži. Tu je i tekst o Oracleovom izletu u hardver za najveće korisnike, o čemu smo slušali na HrOUG-u, meni inače posljednjih godina najdražoj domaćoj konferenciji.
Za kraj, ako se pitate kako nastaje Mreža – uz uvodnik ide nekoliko sličica iz "života redakcije". Nisu se slikali svi. Đurđica, motor marketinga časopisa, željela je ostati u sjeni, a kako joj je cilj uzimati oglase od drugih, a ne oglašavati nas i sebe, valjda se ne želi previše nametati. Inače – draga žena. Đurđica je i mrežno pamtilo, pa nas je baš ona podsjetila da izlazimo deset godina - tko bi se inače toga sjetio? Najteži za lovljenje u poslu bili su naši grafičari Josip i Manfred, te njihov doajen, vođa, duhovni otac, idol i životni uzor Rene Lattinger, čovjek koji nije legenda, već arhilegenda hrvatskog izdavaštva. Rene, za razliku od mnogih grafičara, ponekad i čita materijal koji prelama, pa ovo pišem s nadom da će to vidjeti. Brzi kao munja i neuhvatljivi kao Billy The Kid, grafičari na svojim Macovima prelome što imaju i nestaju u vidu magle prije nego što aparat stigne načiniti škljoc, i prije nego što se neki urednici i fotografi ustanu iz kreveta.
Prelomit će tako i ovaj tekst, poslati ga u tiskaru, i nakon nekih tjedan dana, još će jedna Mreža biti na kioscima i u rukama pretplatnika. Malen, ali bitan kotačić u razmjeni informacija samozatajne sekte zvane informatički profesionalci, u sitnoj, ali lijepoj zemlji Hrvatskoj… (Ovo ide u smjeru ljigave pjesme u prozi; treba stati…)