Bug Online

Jedva čekam početak godišnjih odmora. Kultura godišnjih odmora u Velikoj Britaniji različita je nego u Hrvata. Ovdje će tek tu i tamo poneko uzeti dva tjedna u jednom komadu, pa se na moje “ekstreme” uglavnom nije gledalo blagonaklono, pogotovo kad jednom dođete na malčice višu poziciju od običnog domobrana. Jednom kad se ogrebete za poziciju desetnika (ili ako se sjećate “one” vojske - desetara), morate pružiti dobar primjer svojim subojovnicima i višim časnicima kako bi vas jednog dana uzeli u obzir za viši čin.
Zbog ovih ili onih razloga, s vremenom sam se pomirio s najdužim godišnjim od tjedan dana u komadu jer i to ima svojih prednosti. Ukoliko slobodne dane strateški rasporedite, vrijeme između dvaju odmora protječe brže. Druga je prednost to što s više kraćih odmora imate priliku za raznovrsne odmore – skijati, planinariti, ljenčariti... a ponekad i pokazati svojim britanskim prijateljima ljepote staroga kraja. Doduše, to se dogodilo samo jednom, i to tek ove godine, iako sam im godinama obećavao da će upoznati najljepše more, najbolje ljude i ostalo što sam pročitao u brošurama Hrvatske turističke zajednice. I zaista, ovdašnja ekipa, pored očekivanih prirodnih ljepota, najviše cijeni naše ljudske odlike poput spontanosti i izravnosti. Pa tko ne bi zavolio simpatičnog brku na trajektu dok poslovično nervozno naređuje gdje i kako parkirati auto? Iskreno sam se iznenadio dobrom engleskom: “Left, left, left, full turn, right, no, stop, right, ok”, dok je prijateljica već totalno iznervirana unazad parkirala unajmljenu Astru s volanom na “krivoj” strani, a domorodac u Renaultu 4 u čudu uzvikivao: “Ajme ljudi moji, kakvi vozača na ovom svitu ima, 'ko im je da vozačku!”
Unatoč manjim neugodnostima, naši gosti bili su vrlo zadovoljni Hrvatskom i izborom lokacije na Pelješcu (tema je bila dobro vino, dobro more, blizina Dubrovnika i Korčule). Neke stvari ih nismo uspjeli uvjeriti, poput toga zašto je Mišo Kovač, osim zbog markantnih brkova, živa legenda. No nisu oni vidjeli Mišu na Poljudu kad digne ruke i zapjeva: “Dalmacija u mom oku”, pa je i svaki pokušaj objašnjavanja bio uzaludan i groteskan. Nemaju oni našu dušu.
Na kraju, naši pokušaji potpunog opuštanja naših britanskih prijatelja nisu urodili plodom. Nismo ih uspjeli riješiti bolesti modernog doba, pošasti e-maila, točnije BlackBerryja, đavo ga odnio. BlackBerry je jedna od najperfidnijih sprava kojom vas mogu počastiti vaši poslodavci. Alat izgleda koristan samo vama, ali je korisniji poslodavcu, kao i mobitel. U svakom trenutku ste dostupni, čitate i pišete mailove gdje god ima pokrivenosti mobilnom mrežom. Dakle, radite 24 sata i ne možete se izvući kako niste bili logirani ili ste bili na drugom računalu, od vas se očekuje brz odgovor i većina korisnika BlackBerryja koje sam upoznao ne skida pažnju s uređaja, provjeravaju mail svakih par minuta i često, bez ikakva upozorenja krenu tipkati odgovor na mail usred razgovora o nekim ozbiljnim, iako privatnim temama.
Mnoge misli u mnogim sastancima prekinute su jednom takvom malom spravom. Aktivnost koja nastaje za vrijeme sastanaka u kojima sudionici odsutno zure u svoje kupinaste ljubimce vrteći kotačić za navigaciju u potrazi za informacijama poznata je kao „BlackBerry molitva“ (BlackBerry prayer).