Bug Online

Aktivnost našeg Sunca odvija se u ciklusima od prosječno 11 godina i povezana je s pojavom Sunčevih pjega (engl. sunspots). Maksimum prošlog, 23. ciklusa sunčevih pjega bio je 2000. godine, a novi 24. ciklus, za kojeg neke simulacije predviđaju da će biti izrazito jak, počeo je u studenom 2008. godine. Tada su, nakon dosta dugog razdoblja mirovanja, snimljene prve veće grupe pjega na Suncu. Ciklusi se općenito broje od razdoblja prije 400-tinjak godina kada se broj pjega počeo sustavno pratiti i mjeriti, makar su ih astronomi opažali i prije.

Sunčeve pjege su fenomen povremenog trajanja koji se pojavljuje u fotosferi našeg Sunca. Vidljive su u obliku područja (točaka) tamnijih u odnosu na prosječnu svjetlinu Sunca. Iako oko njih, kao i oko mnogih drugih pojava vezanih za Sunce, postoje određene nepoznanice, njihov nastanak se vezuje uz intenzivne magnetske aktivnosti, čija posljedica je formiranje područja niže temperature (2.727 – 4.227 °C) u odnosu na prosječnu temperaturu površine Sunca (oko 5.500 °C). Pojam „tamna područja“ treba shvatiti uvjetno – one jesu vidljivo tamnije od prosječne svjetline Sunca, ali same, izolirane, bile bi svjetlije i od električnog luka. Sunčeve pjege se pomiču po površini fotosfere, a mogu biti promjera i do 80.000 kilometara (najveće su vidljive i bez teleskopa – no ni u kom slučaju ih ne treba promatrati bez zaštitne opreme!).

Sunčeve pjege, kako dobro odražavaju cikluse aktivnosti Sunca, dobar su i lako mjerljiv pokazatelj približavanja maksimuma njegove aktivnosti (osim brojnosti i rasporeda Sunčevih pjega, promjene Sunčeve aktivnosti obuhvaćaju količinu izračene energije, brojnost Sunčevih baklji te oblik i veličinu korone). Maksimum ovog ciklusa je prvo bio predviđen za 2012. godinu, ali je predviđanje pomaknuto u 2013. Naime, Sunčeva aktivnost nije vremenski precizna – sami ciklusi jesu dugi prosječno 11 godina, ali znaju varirati između 7 i 15 godina. Osim toga intenzitet (mjeren u broju Sunčevih pjega) s vremenom se mijenja.

U astronomskim uvjetima 400 godina je tek trenutak. Ono što se pouzdano zna je da dugoročna odstupanja jačine Sunčevih ciklusa postoje – najveće dosada zabilježeno je bio Maunderov minimum između 1645. i 1715. godine (Pariška zvjezdarnica je već tada sustavno bilježila broj pjega na Suncu!), kada je nastupilo i malo ledeno doba. Štoviše, neki znanstvenici zagovaraju tezu da je globalno zatopljenje koje sada imamo posljedica periodičnog jačanja Sunčeve aktivnosti, obratno od razdoblja Maunderovog minimuma. A priča nekih znanstvenika o novom skorom ledenom dobu je upravo posljedica pretpostavke kako je taj dulji maksimum pri kraju.

Uistinu, analize su potvrdile da postoje razdoblja jače i slabije aktivnosti Sunca, no još nije razvijen pouzdan model predviđanja takvih superciklusa koji bi se iskazivali u obliku nizova iznimno burnih ili mirnih 11-godišnjih razdoblja i koja im je dinamika. Stoga je pretpostavka kako će ovo biti iznimno jak ciklus temeljena na nekim znanstvenim opažanjima, no ne i pretjerano pouzdana.

Poremećaj komunikacija
Glede elektroničkih komunikacija, povjesničari tehnologije su podsjetili kako je jaka Sunčeva aktivnost poremetila telegrafske veze još daleke 1859. godine. Nažalost, u to doba još nisu bili razvijeni mjerni instrumenti koji bi nam rekli što se točno zbilo, no većina razdoblja jake Sunčeve aktivnosti ima utjecaja na elektroničke komunikacije.

Zbog pojačane ionizacije gornjih slojeva atmosfere, takve pojave radioamaterima omogućavaju daleke komunikacije na višim frekvencijama (stariji će se sjetiti – to su razdoblja kada su antene znale hvatati francuske, pa čak i španjolske zemaljske televizijske odašiljače). No radioamaterizam i signali koji se trebaju čuti pola minute kako bi se obavila veza telegrafijom ili glasom od strane izvježbanih operatera su jedno, a komercijalne komunikacije drugo. Takva ionizacija generalno ometa većinu standardnih elektroničkih komunikacija, dok bi u ekstremnim uvjetima zračenja mogla ugroziti i električnu mrežu.