Bug Online

Ako ćemo pravo, ne možeš mrdnuti nikamo, a da te prije ili kasnije ne dočeka tema oko najnovijeg tableta. Ok, pretjerala sam, u 70 naprama 30 posto slučajeva čujem samo „iPad“ (ne nužno s postbrojkom 1 ili 2), a ne što on zaista jest – tablet. Ova me applemanija podsjeća na davne, vrlo duge godine kada smo sve mineralne zvali „Radenska“. I kad si mislio naručiti gaziranu mineralnu, rekao si „Radenska“. Dok nije došla Jamnica.

Steve Jobs može biti bolestan koliko god želi, no izbrendirao je te svoje igračke do boli (pozitivne za većinu tehno-freakova, dakako), što je sasvim u redu. Tko je jači, to jest pametniji, taj kvači. Problem nastaje kada se maknemo malo od činjenice da skoro sve tablete zovemo skraćeno „iPadi“ misleći upravo na – neki tablet, ne nužno Appleov.  To je vrlo nepravedno  prema ostalima, ali tko im je kriv kad kasne. It's a free country, kaže poštapalica Amera. 

Još mi ne ide iz glave kako su inače pedantni, vrijedni i vrlo inteligentni Japanci sprčkali jedinu priliku tada, prije par mjeseci, kako sada ne bi sve tablete zvali „iPadi“ – Toshiba Folio 100 je imala slight chance, ali su je poprilično nesmotreno pustili da otpliva rijekom Ishikari - sjećate se kada se desio onaj famozni problem s Flashom...  Ako tada nisu padali harakiriji, onda bi se i Japanci imali nad čime (sobom) zamisliti. To je definitivno bilo stanje zrelo za harakiri. No to mi je kao prosječnom potrošaču/potrošačici zapravo posve svejedno. Ono što mi nije svejedno jest da nas je tema tableta, pardon iPada počela psihološki maltretirati, a da nije pravo još niti postala registar-kasa puna para, a niti smo toga postali svjesni.

Kako sada svi pričaju o iPadima, i oni ne toliko zainteresirani za tehniku bi svi odreda pali u zamku – to je „in“ i „must have“ da Hrvatska i njeni žitelji ne grcaju u dugovima i da će mnogima bilo kakva  tehnička igračka, ne nužno tablet, ostati pusti sanak Trnoružice. Što je duplo bolno, ali u konačnici je jeftinije.

A što je stvarno toliko sjajno u gadgetu zvanom tablet? Što je nit' notebook nit' smartphone (nećemo o onim običnijim mobitelima koji jednako funkcionalno - s naglaskom na funkcionalno - čitaju e-poštu, surfaju Netom, spajaju se onako i ovako i na kraju obavljaju telefonske pozive i šalju MMS-ove i SMS-ove), nego je nešto genijalno između. Notebook je kao prevelik i preozbiljan (hm... zar nitko nikada nije vidio notebookiće s 12-inčnim ekranima ili netbooke?).  Smartphone nema „tako velik ekran“. Ok, ovi argumenti stoje.  Ali onda dolazimo do raspona brandova pa onda modela samo s Wi-Fijem i one s 3G-om. A tu odmah treba napomenuti i ogromnu razliku u cijeni. Pa tko nema, a hoće biti „in“, kupit će onaj s Wi-Fijem i ako nije prije malo mućnuo glavom oko namjene, to jest što bi on/ona s tim tabletom radili odnosno za koju ga namjenu imali – šanse da je dobio ćorak su povelike.

Pričam ja tako lani s (vrlo tehnički potkovanom) frendicom nakon izlaska prvog iPada i raznih spin offova zvanih „book readeri“,  onako lagana popodnevna diskusijica na klupici na Bundeku (jezero u Zagrebu) uz lamatanje krila lokalnih labudova – kako je taj iPad prava stvar i valjalo bi ga nabaviti.

Njoj, knjiškom moljcu koja ne izlazi iz kuće bez barem jedne knjige u torbi, koje valjda čita i u rijetkim predasima koje ima u 12 – 16-satnom (dnevnom) terenskom radu na nekoj termocentrali to je koristan proizvod: “Hej, pa to je genijalna sprava, strpam knjige koje hoću pročitati u jednu tablu s kojom mogu hodati okolo, a onda mi još koristi i za komotnije slanje mailova…“ Meni , fotografu i freaku pisanja što može biti bolje od mogućnosti da svoj referentni „slideshow“ ne moram nužno ukapčati u struju, dizati Windowse i sve ostalo što ide uz pokretanje note/netbooka, ili nedajbože PC-a? (Makar, to je malo teže ako ste ljubitelj arhaične robe zvane PC poput mene, makinu od par kila ionako ne možete nosati uokolo).  Dakle nositi u torbici i eto sve je tu u malome? A istovremeno ne moram kupiti baš neki novi smartphone (ranije smo zaključili da i nešto slabiji funkcionalno obavljaju većinu bitnih radnji) pogotovo ako nam džepovi i novčanici imaju malo previše rupa?

I tako, kao i nekolicina mojih drugih poznatih, potpadnem pod tipičan utjecaj materijalističkog hypea koji se oko tableta stvorio i kupismo si svak neki svoj model, tip i marku. Kako se kasnije pokazalo, bez nekog repa  i glave. Prvo je počeo cviliti frend kojeg je žena redovito „prala“ jer je u osjetljivoj kućno-budžetnoj situaciji uletio u prvi dućan i kupio valjda najjači iPad s 3G-om. Zbog čega žena sada ne može kupiti nove sandale i haljinu za ljetovanje. Što ne bi bio problem da iPad ne čuči u dnevnoj sobi i da ga frend ne koristi isključivo za brzopotezno (što je zapravo jedna od sjajnijih karakteristika tableta) pregledavanje pošte, surfanje i čitanje vijesti dok čuva malu bebu i čeka ručak. Drugim riječima, mogao je kupiti neki običniji model samo s Wi-Fijem: „Nisam znao da kućna bežična mreža tak' super radi“, bio je samoironičan kasnije.

Prijespomenuta frendica nabavila je tablet („kineza“) bez 3G-a, ne čisti čitač elektroničkih knjiga. Neki dan mi je rekla da je tablet „super stvarčica, baš igračka, ali čemu ona zapravo služi?“.  „Pa čitanju knjiga“, rekoh. „Knjige koje ja hoću čitati nema nigdje u digitalnom obliku.“ A slanje e-pošte i ostalo joj je nekako ipak prihvatljivije na smartphoneu...

Nisam neki poseban ljubitelj Applea (malo stvar navike, a manje njegove kompatibilnosti s ostalim svijetom), no on je tako seksi i privlačan pa što ne bih konačno i ja stavila u svoju torbu nešto Appleovo? I stavila ja. Koji zez! Ako nisi naviknut na to da u svakom  trenutku možeš priključiti bilo koji USB, MP3, eksterni HDD ili što već ti pade na pamet, a nije Apple platforma, plakat ćeš k'o ljuta godina. Pa sam Apple poslala kamo i spada, u krug obožavatelja Jabuke. I mislim si, za moj slideshow, malo jače korištenje aplikacija a la Office i piskaranje malo kompleksnijih mailova, tablet druge marke je sasvim OK, a uz „što će mi skupi 3G“. Oh, koja greška. Hrvatski ljubitelji tehnologija i novotarija često zaboravljaju gdje žive. Da je u našoj zemlji mobilna telefonija superpreskupa, a Internet još uvijek ne spada u bazična čovjekova prava (ili kako se već to kaže), skup je i – da, istina je, često nedostupan. Ako vam je izbivanje izvan kuće svakodnevna cjelodnevna pojava, zaboravite i na trenutak da će vam tablet bez 3G-a biti posebno koristan; naprotiv, bit ćete toliko frustrirani svim onim „zaključanim mrežama“. Točnije, free bežični Internet je, budimo realni, kod nas bliže utopiji nego da Modrić ode u Chelsea.  Ili sam ja to nehotice birala rute puta na kojima „baš nema ničega“.

Tablet – najnovija potrebna điđa svakome?  Vjerojatno da, ali nakon dobrog premišljanja o namjeni, bez padanja u ekstazu oko svakog sjajnog PR-a koji nam briljantni umovi  (eh, Steve, svaka ti čast!) serviraju.