Bug Online

Kao što vjerojatno znate, francuski kratkoživući zakon o "tri promašaja" (three strikes law) koji triput uhvaćene u skidanju piratskog sadržaja skida s Interneta na godinu dana, nikome se nije dopao.

Europska komisija ga je osudila jer Vijeće Europe smatra da je pravo pristupa Internetu postalo jedno od temeljnih ljudskih prava i ne može ga se zapriječiti bez valjanog razloga i pravomoćne odluke suda.

Davatelji usluga pristupa Internetu ga također ne vole jer od njih taži da se igraju policajaca i to s vlastitim mušterijama koje ih plaćaju čime si istodobno dižu troškove poslovanja i potencijalno smanjuju korisničku bazu.

Korisnici ga ne vole stoga što im se ideja da im netko neprestance viri preko ramena i gleda što to oni rade na Internetu (i kojeg vraga skidaju!) ne sviđa pretjerano, a isto tako ni ideja da taj isti netko može svojevoljno, bez dokazivanja na sudu, procijeniti da se bave piratlukom i na osnovu toga ih kazniti.

Također, nije jasno kako bi se u praksi provodio takav zakon. Primjerice, ako u nekom kućanstvu samo jedan njegov član stvarno i skida piratski sadržaj, a ostali "ni luk jeli, ni torrente mirisali", ukidanjem pristupa Internetu on biva ukinut za sve članove kućanstva. Nepravda je tim veća ako ga ostali koriste za obavljanje poslova, plaćanje računa online, obrazovanje... Ukratko, glup i loš zakon (što smo rekli i u temi broja u aktualnom, rujanskom Bugu).

Ipak, ako ste pomislili da ga nakon svega ovoga nitko ne želi - pogriješili ste! RIAA, MPAA i BSA i dalje su jednostavno zaljubljeni u ovaj zakon. Čak toliko da BSA u SAD-u radi iz sve snage na tome da se prihvati "zakon stupnjevitog odgovora" (graduated response) koji je zapravo - three strikes law.

Naravno, čitav svijet je čuo da je zakon o tri promašaja u Francuskoj prošao "k'o bos po trnju", pa je potrebno izmisliti drugu sintagmu i u stilu orwelovskog novogovora dokazivati da je crno bijelo, bijelo je crno, a loše je ne samo dobro, već katkada i izvrsno. Da se korisnicima ne bi činilo da ih se prevodi žedne preko vode i da je u pitanju "francuska veza", BSA vodi kampanju u kojoj se izrijekom spominje potreba za mogućnošću žalbe i pravomoćnog procesa pred sudovima prije bilo kakvog isključivanja prekršitelja s Interneta.

Stupnjeviti odgovor tako također predviđa ISP-ovsko kažnjavanje korisnika, a sistem restrikcija je trostupanjski razrađen - upozoravanje, usporavanje veze (throttling down) i na koncu - cak! - ode veza na Internet...

BSA napominje da je ukidanje internetske veze moguće tek kao zadnja mogućnost kažnjavanja, a službeni stav je da takva odluka treba doći "... od strane administrativnog ili sudskog tijela pod uvjetom da takvo tijelo daje svim stranama mogućnost da predstave dokaze i na čiju se odluku može žaliti pred neovisnom sudom.".

"Prekrašno!" - kažete vi grickajući keksiće i pomalo već zamjerate sebi što ste sve do sada BSA zamišljali kao babarogu, a djecu strašili njome. Dapače, prema pisanju na Ars Technici, BSA se izrijekom protivi "... prekidu ISP usluga ili bilo kakvoj drugu kazni za navodne prekršitelje bez procesa pred sudom te, minimalno, prava na žalbu sudu...".

Dođe čovjeku da napiše ljubavno pismo svima u BSA kada se rečenica ne bi dalje nastavljala: "... osim kada su takve kazne posljedica kršenja ugovora sa davateljem usluga."

Dakle, sve ono iz prvog dijela rečenice, te ranije laprdanje o sudovanju i sudovima posve prekrižite i shvatite da sve gore u prijevodu zapravo znači: "Ako se navodno prekrše odredbe ugovora između ISP-a i korisnika, ISP ima pravo BEZ SUDA, SAMOINICIJATIVNO, ukinuti korisničku vezu s Internetom".

Dapače, BSA smatra da se "mehanizme ugovora" treba što šire implementirati jer su "efikasan način za borbu protiv piratstva".

Prvo, da li su ili nisu efikasan način borbe protiv piratstva, ostaje tek za vidjeti, jer još nisu implementirani, a ako i budu, već sada postoji mnoštvo načina da se sadržaj internetskog prometa učini posve neprepoznatljivim tako da ostaje pitanje na koji bi način ISP-ovi detektirali o kakvom se tipu sadržaja radi, što ni sada nije jednostavno implementirati.

Drugo, moralnost, pravičnost i efikasnost nisu istoznačnice. Nešto može biti savršeno "efikasno", ali istodobno nemoralno i nepravedno.

Tako je, kad govorimo o efikasnosti (koja za gornji slučaj nije uopće ni na koji način dokazana), sigurno efikasnije u smislu manje rastrošnosti i neusporedive ekspeditivnosti umjesto klasičnih sudova imati sustav u kojem o svemu presuđuje kalif ili sultan u procesu koji traje do... pa recimo - pola minute po slučaju. Bez mogućnosti žalbe, jer je upravo to žalovanje višoj instanci ono što razvlači čitav pravni proces.

Umjesto gradacije kazni također je daleko efikasnije imati samo jednu, primjerice smrtnu, za sve prekršaje, od pljuvanja po cesti, preko skidanja MP3-ca do ubojstva. Svojedobno je to i Drakon shvatio, ali mu povijest nije oprostila. Efikasnost nije zamjena za pravičnost.

Treće, sami ISP-ovi su, ponavljamo i dalje za one koji možda sporije shvaćaju, PROTIV takvih zakona gdje se od njih traži da kažnjavaju (i gube) vlastite mušterije i glume policiju. Od ovakvog zakona oni nemaju apsolutno nikakve koristi, a dovoljno bi bilo da RIAA, MPAA ili netko deseti prijavi ISP-u nekog njegovog korisnika da je ovaj tri puta piratizirao neki materijal i da ga ISP trenutno isključi, bez ikakve sudske odluke, mogućnosti žalbe ili stvarne analize da li je ikakav zaštićeni materijal uistinu kopiran i da li je inkriminirani korisnik uistinu kriv.

Motivacija iza inicijative koju provodi BSA je ponovo, novac, onaj izgubljeni, naravno. Koliko te love odlazi u vjetar na Internetu, logično je pitanje na koje BSA ima spreman odgovor: samo prošle godine industrija je zbog piratstva izgubila 50 milijardi dolara - kažu oni.

Ovih 50 milijardi uključuju sve moguće oblike piratiziranja softvera, ne samo onoga na Internetu.

Dakle, piratiziranje preko Interneta bilo bi odgovorno samo za dio te sume koja je i sama vrlo upitna jer je, primjerice, zarada na kino-blagajnama diljem čitave zemaljske kugle prošle godine iznosila ukupno 28 milijardi dolara, a prodaja sve glazbe diljem svijeta je iznosila ukupno 18 milijardi dolara. Dakle, čak i kad to dvoje zbrojimo, ne dolazimo do vrijednosti od 50 milijardi dolara. BSA nas želi uvjeriti da bi, da nije pirata, prodaja bila za 50 milijardi dolara veća, a o metodologiji izračuna ove cifre nikada nismo dobili pravi odgovor.

Priče o 50 milijardi ukradenih dolara stoga slobodno zaboravite jer su proizvoljne, te ih promatrajte kao oblik reklame koja se predstavlja kao tobožnji statistički podatak, pa čak (začudno ali istinito!) ne podliježe zakonu koji zabranjuje lažno reklamiranje.

Zakon koji bi korporacijama i njihovim interesnim udrugama zabranio laprdanje, na žalost, još ne postoji. Zato ga ja, sada, predlažem. Ako se neku udrugu uhvati u širenju lažnih i nedokumentiranih podatka, neka se ukine, a njezini činovnici upute na polaganje TK infrastrukture u slabije internetski povezane dijelove svijeta.

Nazvat ćemo ovaj zakon "zakonom opće koristi", a za njegovo provođenje dovoljno je da bilo tko mailom prijavi neku interesnu udrugu krupnog kapitala ili korporaciju.

Tko je "za"?