Bug Online

Vaše dijete ima čudne prijatelje

Ranih šezdesetih, jedan od pionira umjetne inteligencije Joseph Weizenbaum, razvio je program ELIZA. Osim eksperimentiranja s razumijevanjem prirodnog jezika i simboličkog programiranja, jedna od njegovih namjera bila je da pokaže koliko je računalna komunikacija “površna” (“superficial”) u odnosu na ljudsku

Gledao sam nedavno zanimljiv promotivni video za Google Home. Možda ste ga i sami vidjeli – idealna američka obitelj, pomalo ali ne pretjerano obojena, otac, majka, kći i najmlađi sin, koji ima tako velike i drage oči da je zaista neodoljiv. Ako niste još vidjeli promotivni video za Google Home, a želite to - dodan je ispod ovog teksta, tako da ga ne morate tražiti...

 

Za one koji možda ne znaju, Google Home je Googleov odgovor na Amazon Echo. Zvučnik s mikrofonom s kojim se može razgovarati, treba samo reći “OK Google” ili “Hey Google” na početku rečenice. Zvučnik ti onda odgovori – zapravo, odgovori ti (naravno) Google, zvučnik je ipak samo zvučnik, ali je spojen na gigantsku gomilu svega (“all the world’s information”), koju u svojim beskrajnim data centrima drže Larry i Sergei i njihova družina od (prema procjeni WolframAlphe) 61.814 radnika.

 

Video je zaista fascinantan na sto razina. Događa se ujutro, članovi obitelji se bude, silaze na doručak i spremaju se na posao, odnosno u školu. Zgodno je što međusobno gotovo uopće ne razgovaraju – svi se obraćaju samo Google Home uređajima razasutima po kući. “OK Google, pusti mi muziku”, veli suprug. Supruga se mota po kući, čuje se “beep” na mobitelu. “Hey Google, što ima novoga?”, pita ona. “Vaš let je odgođen za pola sata” veli Google. “Hey Google, pomakni mi rezervaciju za večeru za pola sata i obavijesti Jenny o tome”. “Obavljeno”, veli Google.

 

Jedan od ne pretjerano upadljivih, ali meni genijalnih trenutaka je onaj kad otac kaže “OK Google – upali svjetlo u Kevinovoj sobi”. Ako kojim slučajem imate djecu predškolskog uzrasta, ili u nekim ranim razredima osnovne škole, vjerojatno znate što vam znači kad oprezno ujutro otvorite vrata dječje sobe da vidite spava li vaš princ ili princeza. Pa ih onda probudite nekim glasom taman dovoljno čvrstim da se – je l’ te – probude, ali ne toliko strašnim da skoče iz kreveta i prime se zubima i noktima za strop.

 

Ako se malo iskrenije pogledate u ogledalo, vjerojatno ćete i sami priznati da previše vremena trošite na Fejs i mobitel, a premalo na ljude oko sebe. Disklejmer – i sâm sam takav, “guilty as charged”. No – nisam usamljen u tome, naprotiv. Da sam jedini, ne bih niti bio takav. Tip sam koji se voli uklopiti u sredinu, nešto poput Zeliga iz genijalnog filma Woodyja Allena.

 

Na takvo plodno tlo, dakle, padaju Amazon Echo i Google Home.

 

Ako me sjećanje i poznavanje povijesti SF filmova ne vara, prvi komp s kojim se tako prijateljski razgovaralo bio je HAL iz kultne “2001. – Odiseja u svemiru”. Taj su me film roditelji vodili gledati one godine kada je izašao – 1968. Bio sam šestogodišnji klinac, živjeli smo tada u Brooklynu i, naravno da apsolutno ništa nisam shvatio. No, bit će da se ipak nešto od tih monolita, svemirskih brodova i futurizma nalijepilo na mene još tada, u ranom djetinjstvu. Sjećam se još jednog high tech detalja – u prvom razredu osnovne škole, u tom istom Brooklynu, slušali smo jedno predavanje na kojemu je predavač govorio o tome kako ćemo jednog dana imati televizore toliko tanke da ćemo ih vješati na zid poput slika ili plakata. Vidi vraga...

 

Svi znate kako je HAL završio – Dave ga je isključio kad je postao opasan za život.

 

Iz ovog videa s početka priče ne bi se dalo očekivati tako nesretan završetak. Zvučnik je lijepo dizajniran, neka “off-white” boja, sav je obli, a na vrhu se pale i gase lampice u Googleovim bojama. Sve u svemu, simpatična spravica doima se praktički kao član obitelji. Uostalom – zašto ne? Odnose gradimo velikim dijelom na komunikaciji, a sprava komunicira vrlo ugodno. Ugodan ženski glas odgovara na sva pitanja, sluša sve naredbe i ispunjava svaku želju. Ne puši, ne pije, ne psuje, ne banči s dečkima u birtiji do sitnih sati, niti se kurva sa susjedom dok je muž, hranitelj obitelji, na napornom poslovnom putovanju.

 

Nije razmaženo derište koje ne želi napisati zadaću, ne pita da joj se kupe Nike ili Zara ili Desigual, ili već neke krpice ili cipelice.

 

Nije, doduše, da se u obitelji u našem spotu vide ikakvi problemi. Nitko nije ujutro nervozan, neispavan ili mamuran. Djeca se bude s veseljem, a Google Home im pomaže u rješavanju zadaće i upoznavanju Sunčeva sustava. “Koja nam je najbliža zvijezda?”, pita preslatki mali Kevin, a korporacija odgovara kratkom informacijom o sustavu Alpha Centauri. “Pokaži mi na ekranu!”, kaže Kevin, a na velikom flat screen TV-u se, poput magije, ukaže predivna slika nama bliskog svemira. Kevinove velike, neodoljive oči promptno se zacakle pri pogledu na svemirsku divotu.

 

Ranih šezdesetih, jedan od pionira umjetne inteligencije Joseph Weizenbaum, razvio je program ELIZA. Osim eksperimentiranja s razumijevanjem prirodnog jezika i simboličkog programiranja, jedna od njegovih namjera bila je da pokaže koliko je računalna komunikacija “površna” (“superficial”) u odnosu na ljudsku. Osnova programa bilo je pomno kreirano stablo pitanja i odgovora – ako je korisnik u nekom trenutku u nekoj rečenici upisao “mother”, program bi odgovorio “tell me more about your mother” – glumeći pritom psihoanalitičara. Na Weizenbaumovo zaprepaštenje, korisnici bi se “navukli” na razgovor s programom u tolikoj mjeri da ga je njegova tajnica jednom prilikom zamolila, dok je koristila program, da izađe iz sobe – iako je znala o kakvom programu se radi!

 

Fast forward pedeset godina, i Googleova “Eliza” je, naravno, neizmjerno uvjerljivija i sofisticiranija od Weizenbaumove. Toliko uvjerljivija, štoviše, da najjeziviji trenutak promotivnog videospota dolazi na samom kraju.

 

Naša sretna obitelj se spakirala, nakon što je od Googlea dobila sve potrebne informacije, o gužvama u prometu na putu do posla, kašnjenju aviona, zadaćama i testovima koji djecu očekuju kada dođu u školu... Nakon što su već izašli iz kuće, mali Kevin se vraća, otvara vrata, i drugoj najvrednijoj korporaciji na svijetu, teškoj 542 milijarde USD, kaže “Goodbye Google”, kao da se obraća burazu ili mami na odlasku u školu.

 

Jer, naravno, nema do dječje ljubavi.

 

Napomena: Ovaj tekst izvorno je objavljen u časopisu Mreža 03/2017

dodaj komentar

zadnji komentari na forumu (8)

Macumba sri 22.3.2017 20:02

Re: Vaše dijete ima čudne prijatelje

Daisy, Daisy, give me your answer......

chutac ned 12.3.2017 13:19

Vaše dijete ima čudne prijatelje

Mene ovo uvelike podsjeća na sam početak Fallouta 4.Totalno moderna obitelj živi u harmoniji sa svojim autonomnim robotskim pomoćnikom. Samo umjesto nuklearke, ovdje pomoćnik zaključa kuću i pusti plin. Kao trailer nekog (post)apokaliptičnog filma....

PaleRider ned 12.3.2017 13:08

Vaše dijete ima čudne prijatelje

Reklama pokazuje budućnost ali u isto vrijeme djeluje i kao anti-reklama za obitelj.  ...

natko sub 11.3.2017 10:56

Vaše dijete ima čudne prijatelje

A ja mislio da nam je Sunce najbliža zvijezda....

maximilian sub 11.3.2017 09:50

Vaše dijete ima čudne prijatelje

Google je vaš prijatelj  ...

prethodni tekstovi

Oleg Maštruko

Tomislav Židak nije dobro. čet 13.4.2017

Ivo Špigel

Vaše dijete ima čudne prijatelje sub 11.3.2017

Miroslav Ambruš Kiš

Žohari ispod pokrivača ned 1.1.2017

Hrvoje Brekalo

Što je geek bez naočala čet 20.10.2016

Tonči Jukić

Mobilna dosada sri 5.10.2016

Goran Vojković

Hrvatski Internet - kako smo postali zemlja trećeg svijeta pet 12.8.2016

Damir Sabol

Dobar posao s IBM-om nastavit će egzodus hrvatskih informatičara pet 22.7.2016

Drago Galić Smaug

Samo reci NE! sri 8.6.2016

Oleg Maštruko

Poslovni modeli i sektorske strategije sub 4.6.2016

Ivo Špigel

Nevjerojatni dr. Moore sri 18.5.2016

svi tekstovi

komentari dana

najkomentiraniji sadržaji