Bug Online

Moram priznati da je pomalo čudno dobar dio kolumnističke karijere posvetiti pljuvanju po kolegama i komentiranju onoga što drugi mediji rade, ali što mogu kad mi daju toliko materijala?

Osim toga, posao nas specijaliziranih, u ovom slučaju informatičkih novinara, jest da druge kolege, koji se slabije kuže u naše područje, pokušavamo obrazovati da rade manje gluposti. Svaki bi pošten sportski novinar zaječao od bola kad bi vidio da kolega iz Crne kronike koristi pogrešne metafore u svom segmentu i pokazuje, recimo, nepoznavanje činjenice da u nogometu padaju golovi a u košarci koševi. Kad je informatika u pitanju rade se i mnogo groznije greške i netko na to jednostavno treba reagirati. Uzaludan je to, sizifovski i donkihotovski posao, ali nedjelje čini ispunjenijima.

Dok ovo pišem udarno mjesto na naslovnici portala Jutarnjeg i opet nosi neka vijest povezana s informatikom. Ali kako povezana? Zapravo – na silu i izvještačeno. Grupa maloljetnih nasilnika napala je sinoć nekog svog vršnjaka u incidentu koji samo potpuni luđak može nekako povezati s računalima i video igrama, ali upravo to je ono što novinari i urednici čine. S naslovnice ječi nadnaslov "Nasilnici žive u virtualnom svijetu" i ispod njega triput veći naslov: "Nisu svjesni posljedica, U igricama se akteri uvijek dižu".

Prvo, idioti među kolegama, nisu igrice nego igre. Još jednom – nisu igrice nego igre. I još jednom – kad god napišete igrice ljudi koji se kuže u to će vas vrijeđati i nazvati idiotima, rado ću ulogu pljuvača uzeti ja. Ako krećete od teze da su te igrice-igre tako opasne, to je razlog više da ih zovemo "ozbiljinijim" imenom. Kako "igrica" nekoga može potaknuti na ubojstvo? Ako je baš tako opasna – onda je barem "igra". Je li heroin drogica ili droga? Je li pijanac koji s 2 promila u krvi pokosi pješake pio malo alkoholčića? No, o ovome sam već pisao, u jednoj od najdužih i najčitanijih kolumni u Osobnom stavu, pa da se ne vraćam. Šteta je što još uvijek ima Hrvata, pa i novinara i urednika, koji nisu pročitali taj tekst. Nisam najpametniji na svijetu (na dobar dan možda tek među prvih deset), ali ta bi kolumna trebala biti obavezno štivo na studiju novinarstva i u EPH-ovoj novinarskoj školici, ako ta još uvijek postoji.

Drugo, da nasilnici zaista žive u virtualnom svijetu kako kaže nadnaslov – subote bi provodili na geekovski način, viseći na Facebooku, cmizdreći na forumima kako ne mogu naći curu ili u najboljem (najgorem?) slučaju igrajući Counter Strike. Nasilnici koji po Tkalči pijani mlate vršnjake su problem UPRAVO zato jer NE žive u virtualnom svijetu!

Iza navedenog nadnaslova i naslova krije se kraći tekst (na webu, možda je duži predviđen za tiskano izdanje) u kojem autorica Goranka Jureško prenosi riječi psihologinja Majde Rijavec i Dubravke Miljković. Prije nastavka, da napomenem da sam i sam roditelj dvoje djece, i stvari ne govorim samo teoretski i s nekog pijedestala računalnog maga, već i na temelju praktičnog iskustva u logici, znanju, ali i emocijama.

"Na žalost, većina mladih koji krenu napasti svoje vršnjake nije svjesno posljedica koje iz njhovog čina mogu proizaći." – citirana je profesorica Miljković u tekstu, i s ovim se apsolutno slažem. Zaista nisu svjesni posljedica, ali to ima mnogo više veze sa socijalnim odgojem, pa i poznavanjem zdravlja i prve pomoći, nego igara. Maloljetnik ne zna da udarac šakom u glavu može imati jako ozbiljne zakonske i medicinske posljedice – ali onaj tko misli da je to trebao naučiti iz IGARA (da ne kažem "igrica"), taj je skrenuo pameću. Postoje druga sredstva obrazovanja i druga mjesta i načini da ga se to nauči, u socijalnom i medicinskom smislu.

Naslov – "U igricama se akteri uvijek dižu" – dan je kao citat, nije mi jasno da li profesorice Miljković ili Rijavec, ali želim biti oprezan s optužbama. Uostalom, i to je greška urednika i novinara, nije jasno tko je od sugovornika odgovoran za ponajveću glupost u materijalu?

U "igricama" se akteri ne dižu uvijek. Dapače. Tudumima će zvučati nevjerojatno, ali postoje igre u kojima uložite nekoliko sati značajne mozgovne aktivnosti, i na kraju se zbog kakve sitne gluposti vaš akter ne "digne", već ostane ležati, avion padne, brod potone, ili se simulirana utakmica, borba ili rat izgube. Ha, tko bi rekao – u tom virtualnom svijetu zaglupljujućih "igrica" mogu se naučiti korisne stvari, metode pokušaja i pogreške, te lekcije o akciji i reakciji, strategiji, taktici i timskom radu, i tome da svaki čin ima svoje, ponekad i neželjene posljedice!

Iz igara koje sam igram, i dajem svojim klincima, ne uči se da se akteri uvijek dižu. Uči se da se ponekad i gubi (u sportu) a da se u svim akcijama treba paziti svaki korak, jer ništa nije bez posljedica.

Držim da ja i moji klinci igramo neke druge igre od gospođa ili gospođica Rijavec, Miljković i Jureško. Pozivam ih da navedu popis "igrica" koje one igraju, i koje ih uče životu "bez posljedica", nakon čega sam spreman odgovoriti odužim tekstom s popisom igara koje mene uče životu s posljedicama. Nakon toga možemo zajednički kroz psihološke forume i savjetovališta utjecati da više "mladih" igra igre s posljedicama od onih bez posljedica. Sumnjam da će to dovesti do manjeg broja tučnjava, ali je svejedno korak u pravom smjeru.

"Kod djece se mora razvijati odgovornost za učinjeno ili propušteno, pa će onda o ovih nemilih događaja biti manje", zaključuje prof.dr. Miljković, u rečenici kojom završava članak na webu. Još jedna rečenica s kojom se kao roditelj, gejmer i novinar 100% slažem. Pitam se samo kako je i ta rečenica izokrenuta u smislu i postavljena kao teza za borbu protiv "igrica"? Igre itekako mogu razvijati "odgovornost za učinjeno ili propušteno", mnoge to već i čine.

Čudni su putevi novinarenja i urednikovanja u Hrvata, ali spavajte mirno, čitatelji Bug On Linea, znajući da nas ima koji bdijemo u rovovima i čuvamo čast, ponos i ugled računala i pratećih tehnologija svojm virtualnim strojnicama posuđenim iz Call of Dutya. Preferiram FG42 njemačkih padobranaca (Fallschirmjaeger) – u Search and Destroyu jako dobro uči odgovornosti i posljedicama. (Ha, opet neke nasilničke metafore – koliko će ubojica stvoriti ovaj tekst? Oklade se primaju na oklade@ubojite-igrice.hr. Osim što stvaramo ubojice, stvarat ćemo i ovisnike o klađenju – har, har!)

I dok hladno veljačko sunce zalazi još jedan novinarski dan proveden u servisiranju društva bliži se kraju...