Bug Online

Počet ću s dvije teze. Prvo, u Hrvatskoj postoje loši novinari – dapače, većina ih je takvih, premda nisu uvijek oni krivi, već urednici i izdavači koji ih tjeraju da rade ono za što očito nemaju ni znanja ni talenta. I drugo – neke ljude jednostavno ne želite imati na svojoj strani, jer vam mogu samo nanijeti štetu. Tu spadaju Tomislav Merčep, čija je "podrška" Bandiću više smetala nego koristila, ali i neki novinari, recimo Hloverka, ili Sandra Bolanča iz Jutarnjeg Lista. Date li takvima da za javnost prezentiraju argumente za "vašu stvar" možete biti prilično sigurni da će i vas i vašu stvar sutra većina Hrvatske smatrati propalom, zlom, pogrešnom, glupom itd. Bolanča je nedavno je pisala o pitanju staraca u zagrebačkim stanovima, ali na tako loš način, da je i meni koji se slažem s biti problema nakon njenog lošeg i tendencioznog teksta bilo teško argumentirati svoj stav.

EPH, kao naša najveća izdavačka kuća, svojedobno je shvatio da kod nas postoji veća glad za izdanjima nego što je relativno mala novinarska kasta može hraniti, pa su organizirali neke školice za novinare. Hvalevrijedan potez, no čini se da zadnjih godina EPH-ova "škola života" proizvodi ponajveć bahata, neobrazovana piskarala, koja bez kočnica prosipaju svoje neznanje o čem god treba – zrakoplovstvu, kriminalu, drogi, stanogradnji, računalnim temama...

Ne želim biti seksist, no kod Jutarnjeg većinom su u pitanju novinarke, dakle žene. Ne frapira me toliko njihovo neznanje – u čemu nisu bitno lošije od muških kolega – već, ako dopuštate osobni dojam u osobnom stavu, što to svoje neznanje prosipaju bahatije, s manje kočnica i ograda od muških kolega.

 
U redakciji Buga i Mreže obično sa na njihove provale samo nasmijemo, ponekad (virtualno) rasplačemo, ponekad pobjesnimo. Rijetko ih službeno komentiramo – nismo se tako osvrnuli niti na briljante kao što je detektivski posao novinarke Mile Batinice s rješavanjem zločina pomoću Facebooka, i slanjem Friend Requesta – neukusno je to i kazati – mrtvoj, ubijenoj ženi. Batinica nam je o takvim, neukusnim, ali i krajnje novinarski neprofesionalnim, pa i utuživim stvarima (nečija prepiska na Fejsu nije stvar za novine!), pričala kroz svoje tekstove. U pitanju su pravi dijamanti idiotskog novinarstva koje bi, zaista, trebalo proučavati na novinarskim učilištima, ali kao loše primjere.

Ove subote Jutarnji se, kroz maestralnu tipkovnicu Sandre Bolanče, jedne iz vježbovnog bataljuna mladih bahatih neznalica, dohvatio problematike o kojoj, eto, ipak znamo ponešto i kao informatičare nas se tiče – to jest, softvera: http://www.jutarnji.hr/josip-cermin--izumio-sam-skupi-softver-za-radiologiju-i-htio-sam-ga-darovati-rijeci-ili-zagrebu--nisu-ga-htjeli--dao-sam-ga-republici-srpskoj--/574862/

U gotovo svakoj drugoj rečenici prvog dijela teksta govori se o nekakvom "izumitelju softvera". Glavni lik teksta, Josip Čermin, citira se i u ogromnom naslovu: "Izumio sam skupi softver za radiologiju i htio ga darovati Hrvatskoj. Nisu ga htjeli. Dao sam ga Republici Srpskoj". Čitav je naslov glup i netočan – kako se to točno "daruje" softver nekoj državi? "Gospodine predsjedniče, darovao bi vam softver"? Ispostavlja se da ga je ponudio nekim bolničkim centrima. Po čemu se to može staviti znak jednakosti između riječke bolnice i Hrvatske, ili između bolnice u Banja Luci i Republike Srpske? I ta Republika Srpska odabrana je krajnje tendenciozno, da razbjesni čitatelje, inače je međunarodno priznata država u kojoj se nalazi Banja Luka poznata pod imenom Bosna i Hercegovina.

Rekavši to, čisto sumnjam da je Čermin upotrijebio termin "izuma" softvera. Što je uopće izumitelj softvera? Postoji programer, koji se sve češće zove i developer, postoji osoba koja radi softverski dizajn, postoji nekakav voditelj programerskog tima koji pazi na rokove i kvalitetu, postoje još neke uloge, ali koji je vrag tu "izumitelj"? Ispada da je onda svatko ko je oblikovao programski kod "izumitelj"? Dizajner oglasa bi bio izumitelj oglasa, konstruktor nekog mosta bio bi izumitelj mosta, Tonči Huljić je izumitelj pjesama, Jakov Sedlar izumitelj filmova i tome slično. Čega su sve izumitelji Pavuna i Paar strah me i pomisliti.

Softver, kao opća pojava i fenomen, odavno je izumljen, a i softverska kategorija kojom se bavi Čermin postoji dosta dugo. Tko načini novi auto ili brijaći aparat, stvari i tehnologije koje postoje odavno, nije "izumitelj" – možda je konstruktor, dizajner, ili jednostavno autor.

Što se samog Čerminovog softvera tiče – njegova se tvrtka, bazirana u Floridi, zove Viztek, na svom je polju po svemu sudeći vrlo uspješna i proizvodi nekoliko verzija specijaliziranog softvera za radiologiju – Opal-RAD, Opal-ORTHO, Opal-RIS i još neke. Riječ je o softveru koji spada u skupinu PACS (Picture Archiving and Communications System). Pojednostavljeno rečeno – riječ je o naprednim bankama slika, s pripadnim bazama podataka, specijaliziranim za primjenu u e-medicini. Ništa svemirsko ili neobjašnjivo, ništa što je trebalo "izumiti", ništa što svaki školarac ne bi mogao shvatiti, makar nam autorica u odužem tekstu cijelu stvar mistificira više nego je to potrebno. Misfitikacija je vjerojatno nusprodukt novinarskog neznanja, a ne ciljanog promišljanja da se nešto zamagli (makar, tko zna?).

Dalje u tekstu se s tog nekog softvera odjednom prelazi na "opremu", pa je lik htio "donirati digitaliziranu radiološku opremu vrijednu oko 250 tisuća dolara". Ček, kakvu opremu? "Digitaliziranu" opremu??? WTF? Je li ta oprema njegov softver, ili neki konkretan komad hardvera? Možda specijalizirani komad hardvera koji radi samo s određenim softverom? Nije objašnjeno, štoviše, sve je majstorski zamuljano.

Što je to "digitalizirana oprema" – nemam pojma. Postoji digitalna oprema, ona koja radi s binarnim sklopovljem, ali kako je danas gotovo sva oprema takva, ovo i nije potrebno navoditi osim ako se ne misli impresionirati tete s pijace. Digitalizirano je, pak, nešto što je izvorno bilo analogno, pa se prebacilo u digitalni oblik – zvuk, recimo, ili fotografije nakon skeniranja. Kako se oprema može digitalizirati, ne znam. Ne zna ni Bolanča, ali je to ne smeta da otisne u nekoliko desetaka tisuća primjeraka ili metne na web.

Treba li uopće kazati – nije ista stvar ako se nekome donira softver "vrijedan" 250.000 dolara ili hardver. Ne podcjenjujemo softversku industriju – dapače, borimo se za njena prava od izlaska prvog broja Buga – ali softver, jednom razvijen (ili "izumljen", riječima JL), nema gotovo nikakve troškove i može ga se donirati šakom i kapom, ako "izumitelj" tako želi. Hardver je nešto drugo. A kombinacija hardvera i softvera nešto treće.

Bolanča nakon nesuvislog, otužnog bauljanja terenima softvera, radiologije i informatike, prelazi na tračersko-žutaški teren, koji joj je očito bliži:

"Njegova tvrtka Viztek, danas dioničko društvo, ima 85 zaposlenih s prosječnom plaćom od 420 tisuća kuna godišnje. Za potrebe posla imao je dva privatna zrakoplova, limuzinu i vozača, dvije vile na Floridi i u Sjevernoj Karolini te jednog Bentleyja u garaži, onako za gušt."

OK, tu smo već na domaćem novinarskom terenu – auti, limuzine, vile.... još da je lik povalio neku ofucalu manekenku raison d'etre teksta bi bio tu, koga briga za radiologiju i softver. "Bentley za gušt" – sladak detalj. Znači nije ga vozio, nego je samo u njemu guštao? Tko te ljude u EPH-ovim školama uči pisanju?

Na kraju, tu je i moment propale šanse da se od teksta učini nešto više s istražiteljske strane, na čistu upornost i brutalu novinara, bez obzira na neznanje. Prema "donacijama" ovakvih likova sam sumnjičav, tko zna kakva se muljaža tu krije, mogućnost kasnije naplate održavanja, reklama, promo copy, pay per use ili jednostavno osvajanje tržišta koje znaju da trenutno nema love (ali je možda bude imati jednog dana a tada su vezani na tvoje rješenje). Dakle draga tendenciozna novinarko, s unaprijed zauzetim stavovima, pusti te bajke o donatorskoj Majci Terezi, istraži pozadinu. Sigurno nije lik izgradio Viztek i te svoje vile, avione i Bentleye "za gušt" na besplatnim donacijama Rijeci i Banja Luci!

"Donacija Hrvatskoj" po tekstu je pokušana krajnje traljavo – Čermin je poslao "svog starog" (!!) da ode u Ured za zdravstvo grada Rijeke! Što je tamo bilo, nije teško zamisliti – niti je razgovarao s pravom osobom, niti na pravi način. Slično je propao i pokušaj donacije bolnici u Vinogradskoj u Zagrebu – Čermin je slučajno na nekom skupu naletio na doktora iz Vinogradske i s njim neslužbeno spikao. I to bi bilo to.

U tekstu se ti ljudi indirektno okrivljuju što su "donacije Hrvatskoj" propale, a Hrvatska prikazuje kao nezahvalna, bahata sredina, no ako je zaista bilo kako je opisano, ja im ništa ne zamjeram. Bez ikakvog pisanog traga, bez uredne ponude na uredne adrese, ako se sve svodi na dvije ćakule nakon slučajnog susreta i slanje "starog" u lavirint gradske birokracije – o kakvoj ozbiljnoj suradnji uopće može biti riječi?

Da zaključim vrativši se na teze s početka teksta. O Josipu Čerminu, njegovom softveru, njegovoj firmi i poslovnom uspjehu – i nakon teksta ne znam mnogo. Možda je uspješan, zaslužan i plemenit, na čemu mu svaka čast. A možda i nije. Nažalost, imao je tu nesreću da ga intervjuira i hrvatskoj javnosti prezentira potpuna novinarska i informatička neznalica, ne učinivši mu time nikakvu uslugu.