Bug Online

Kad novinarske i spisateljske iskusnjare naivno pokažu da su Internet ili neke njegove fenomene otkrili praktično jučer i bulje u njih kao tele u šarena vrata onda je to za nas veterane informatičkog novinarenja redovito urnebes. Nedavno smo imali slučaj Jurice Pavičića i njegovog teksta na webu Jutarnjeg Lista koji možete vidjeti ovdje. Ova je reakcija nastala istog dana kad i Pavičićev tekst koji ju je neposredno motivirao, ali je iz niza razloga objavljujemo tek sad. To i nije toliko bitno - radi se o temi koju često mnogi vole komentirati, pa eto nisam ni ja izuzetak...

Prije nastavka trebam reći da Pavičića izuzetno cijenim i često forvardam linkove na njegove tekstove prijateljima uz naznaku da ih svakako pročitaju. Njegova kolumna u kojoj prihvaća da ga se zove Venecijancem, obrana mediteranske i venecijanske kulture pred onima koji taj termin ne razumiju i koriste kao uvredu, jedan je od najboljih tekstova ikada objavljenih na webu JL, i materijal kojega bi trebao pročitati... pa, u biti svaki stanovnik Hrvatske, a može i šire. Jedan je to od šačice tuđih tekstova koje bih bez srama isprintao i držao uokvirene na zidu svoje radne sobe kao osobni manifest.

Ovaj put, međutim, Jurica je ispao smiješan i to na toliko razina da ne znam odakle uopće početi.

Prvo, tu je neopisivo bedasta izjava po kojoj komentare pod svoje tekstove na webu JL ne čita, i to – pazite sad – da ne bi potpao pod autocenzuru?!? Držim da će ovaj tekst Pavičić pročitati jer će mu netko skrenuti pažnju, a objavljen je u formi online kolumne (kao i njegov) a ne komentara pod tekst. Da sam sve ovo poslao kao komentar – ne bi pročitao, i to ne zato jer mu je dosadan i promašen, već da ne potpadne pod autocenzuru!? WTF? Ako je iskusan novinar toliko slab da ga komentari usputnih prolaznika (jer online čitatelji su to) mogu smesti ili još gore – navesti na autocenzuru, trebao bi se zapitati od čega je, kako Ameri kažu, napravljen?

Zamislite nogometaša koji traži da se između publike i terena napravi zid jer ne želi gledati i slušati "komentare" publike?!

Mislim, žao mi je braćo, ali posao nas novinara po definiciji je javan, zapravo jedan od najjavnijih mogućih, i izbjegavanje da ga ljudi komentiraju vrlo je jadan potez. Pavičić spominje i Jergovića koji ide korak dalje od njega – on naime uopće ne dopušta komentare pod svoje tekstove. Komentiranje na webu samo je produžetak onoga što se radi stoljećima – komentiranja novina po kavanama, trgovima, ulicama... Bi li Jergović, kao logičan produžetak zabrane komentara pod svoje tekstove na webu, zabranio da ga komentiraju i u kafićima ili na ulici da može? Vjerujem da zapravo ne bi jer mi se ne čini da je takav lik, ali tada se treba zapitati kakav rezon stoji iza zabrane komentara na webu? Web je kafić u kojem čuješ i vidiš kad te ne vole, je li to problem? Pavičić je drugačiji, on dopušta da ga se komentira ali to ne čita radi autocenzure. Jergović je nogometaš koji traži zid između publike i terena, a Pavičić onaj koji igra s čepovima za uši i ne želi znati što rulja misli o njemu iz prve ruke? Toliko je slab ili labilan da bi ga to previše kosnulo?

Dragi kolege, s tim ste stavovima smiješni, i pokazujete koliko slabo poznajete Internet, medij koji će nas sve novinare papirnih izdanja, kažu, uništiti. 'Ajde, ako uništi mene, ja ću bar znati od kakvog neprijatelja ginem, a vi ćete pasti ni ne znajući s koje je strane doletio metak jer očito ne poznajete socijalne osnove ovog medija.

Istina je da je 90, 95 ili čak 99 posto prosječnih komentara pod tekstove na webu bezvrijedno smeće. Sličan je postotak diskusija koje završe, kako Pavičić kaže, u prepucavanju Ustaša i Partizana, Hajduka i Dinama, SDP-a i HDZ-a, jer "anonimnost i vrijeđanje idu ruku pod ruku". Tako je na Internetu već brat bratu 15-ak godina, ali žao mi je ako je netko to skužio tek nekidan. Ljudi su glupi, svadljivi, ne kuže... Duh Interneta, ili ako ćemo šire ljudskog roda, nije se mijenjao – možda već i stoljećima – samo se širila popularnost nekog medija. Prekjučer kavana, jučer stadion ili trg, danas Internet, a tko ne može živjeti s tim trebao bi se baviti nekim drugim, manje javnim poslom. To jest – barem manje očito pokazivati kako oskudno iskustvo na Mreži ima.

Često u forumskim komentarima ima i prostota i govora mržnje koji bi administratori foruma trebali brisati. OK. S druge strane, ako unaprijed odbacuješ SVE komentare, bilo kroz zabranu komentiranja ili kroz namjerno nečitanje, a među njima možda (možda!!) ima i poneki pametan, onda odbacuješ i svaku mogućnost kritike, diskusije, drugim riječima krut si davež koji drobi s pijedestala i doživljava se prebitnim i bezgrešnim. Novinar Tuđman.

Ako nogometaši mogu podnijeti da im par tisuća ljudi viče da su pederi, da im jebu mater, i da su im žene kurve, čuju to, prežive i svejedno igraju, ili čak igraju i bolje radi dodatnog motiva, mislim da mi novinari možemo podnijeti isto u svom sektoru. Problem anonimnosti komentatora i odgovornosti za "javnu riječ" na uobičajenim je forumima i komentarima pod tekstove, kakvi su oni na webu Jutarnjeg, sličan je situaciji na nogometnom stadionu. Ukratko: javnost treba dopustiti, s anonimnošću mase se treba živjeti, izrazito zle, prostačke i mrzilačke komentare dakako treba brisati i sankcionirati, ali ne treba imati previše iluzija da će ikada posve nestati. I to je cijela filozofija.

Ili to, ili na uredničkoj razini budi ozbiljan medij, pa ignoriraj crowdsourcing i prizemno punjenje weba komentarima. Nažalost, to nije smjer koji si ijedan dnevnik u Hrvatskoj može dopustiti jer svi slijede najniže nagone, ali to je već posve izdvojen fenomen za neki drugi tekst. U ovim nogometnim metaforama "ozbiljni" mediji uopće nisu nogomet, nego neki sport za probrane intelektualce, šah recimo. Tu publika ne smeta jer ionako šuti.

Dalje, u istom tekstu Pavičić oduševljeno komentira neku kaznu nekom blogeru u Americi, likujući kako je eto konačno došao dan da i Internetski anonimci odgovaraju za svoju riječ. Taj je dan odavno došao, pa čak i kod nas u Hrvatskoj. Još pred desetak godina bilo je uspješno podignutih tužbi za klevete na raznim Forumima, pa i Usenetu, tom kraljevskom gnojilištu kojeg je teže pratiti i suditi od ikojeg drugog medija ili "medija" na Internetu. Bilo je čak i tužbi medijima koji su dopuštali anonimne komentare – s logikom: ako ne možemo razotkriti anonimca, kaznit ćemo medij koji mu je dozvolio anoniman a štetan istup. Ništa novo, o tim su tužbama i kaznama pisali i naši mainstream, ali i specijalizirani informatički mediji. I opet autori koji bi trebali biti mnogo bolje informirani oduševljeno komentiraju događaje iz internetskih biblijskih vremena sa zakašnjenjem od nekoliko internetskih stoljeća.

I najzad, možda najteža primjedba – ispada da Pavičić uopće ne kuži ili ne radi distinkciju među komentarima na web forumu i blogovima. To je ogroman propust, jer komentari su ništa, usputno dobačena besmislica s ulice, s ponekom rijetkom pametnom iznimkom, to može napisati svatko u prolazu i piše svatko u prolazu. Usputna zabava i sprdnja na razini Useneta (koji je fenomen star 30 godina). Zabava za čitateljske mase i način umjetnog povećavanja posjete webu (jer svatko tko pošalje komentar navrati još 50 puta da vidi tko mu je sve i što odgovorio).

Blogovi su, međutim, totalno druga stvar, a kao fenomen su mnogo svježiji – svaki bloger, bez obzira piše li iza nicka ili pravog imena, mašta i zamišlja da je novinar, pisac, autor, kreativac, mislilac, kolumnist. Dakle naš kolega. Neki iskreno žele biti novinari i to možda postanu, a neki su više ili manje bahati naivci i misle da oni svojim drobežom uništavaju "pravo" novinarstvo jer će kao fol, korisnik gladan informacije i znanja doći njima a ne profesionalnim medijima. Blogeri pritom često pojma nemaju o pravopisu, jeziku, istraživanju, prelomu, skladu boja, rokovima, lekturi, korekturi, opremi, fotografiji, gabaritima teksta, odgovornosti za pisanu riječ i svemu ostalom što čini prave novinare.

U tom pogledu oni su smiješni (ako su smiješni) na sasvim drugi način od komentatora pod tekstove. Za razliku od komentara na forumima koje sam poredio s publikom na stadionu, blogeri izlaze na teren i umišljaju da su i oni igrači, ali nisu svjesni da većinom spadaju u županijsku ligu i nisu baš jako zanimljivi. U svjetlu toga mislim da je normalno da se otkrije identitet autora bloga i da ga se metne na sud – buraz ako glumiš da si novinar, onda ćeš i odgovarati na način kao novinar. No, takve se stvari u svijetu i kod nas ionako već redovito dešavaju, kad god netko osjeti da ima motiva za tužbu, pa ne vidim što im se, danas, trebamo posebno čuditi.