Bug Online

Prije nekoliko mjeseci na adresu Bugove redakcije došlo je vrlo pametno i pismeno sročeno pismo,  što je, kako  znaju oni koji po službenoj dužnosti komuniciraju s vama, dragi čitatelji, prava rijetkost. Napisala ga je zabrinuta majka koja je tražila savjet oko kupnje Fallouta 3 za svog 13-godišnjaka. Da li je ta igra primjerena mu i njegovoj dobi ili nije?, pitala je ona na adresi na kojoj smatra da će dobiti kvalificiran odgovor.

Za one koji žele nekakav prečac do odluke da li kupiti djetetu neku igru ili ne, možemo ih uputiti da prvo pogledaju ocjenu koja ističe kojoj je dobnoj skupini namijenjena, odnosno bolje rečeno, nije namijenjena konkretna igra.

 Ako vam se da gnjaviti s malo pseudosociološke tirade, kao prvo, valja imati na umu da je ocjenjivanje dobne prikladnosti igara prije svega kulturološki uvjetovano i ne radi se o egzaktnoj prirodnoznanstvenoj ocjeni koja se može dokazati konkretnim brojčanim vrijednostima. Mi u Hrvatskoj nemamo nikakav svoj sustav ocjenjivanja igara koji bi na osnovu faktora kao što su složenost igre, nasilje, evtl. seksualno eksplicitne teme, "prostački" jezik i tema igre općenito, odredio kojoj je dobnoj skupini namijenjena. Tako su ocjene koje vidite na igrama dodijeljene od strane udruga nastalih u zemljama koje s Hrvatskom imaju malo ili ništa zajedničkoga.

U našim dućanima to su uglavnom ocjene američkog ESRB-a (Entertainment Software Rating Board) ili europskog PEGI-ja (Pan European Game Information). U oba slučaja radi se o cehovskim udrugama osnovanim od strane samih proizvođača, a ne nezavisnim državnim ili nadnacionalnim udrugama. Ukratko - ne postoji nekakvo "Veliko vijeće UN-a za ocjenjivanje igara" ili nešto slično - radi se o udrugama koje na osnovu raznih kriterija pokušavaju odrediti što je za koga prikladno ili ne.

Amerikanci su načelno popustljivi prema nasilju u igrama, a nepopustljivi prema golotinji i seksu, dok je kod PEGI-ja obratno.

Pored toga, postoje zemlje na ovom našem kontinentu, koje imaju dodatne vlastite organizacije za ocjenjivanje prikladnosti igara, poput njemačkog USK (Unterhaltungssoftware Selbstkontrolle). Ovi su ekstremno netolerantni prema nasilju u igrama, a isto tako i prema svakom obliku spominjanja nacizma ili isticanja nacističkih simbola bez obzira u afirmativnom ili negativnom kontekstu. Stoga su u Njemačkoj posve zabranjene igre koje na bilo koji način prikazuju nacističke simbole ili su jako krvave.

 Neki proizvođači (id Software, primjerice) čak imaju posebne verzije svojih igara za njemačko tržište u kojima zombijima i raznim čudovištima umjesto crvene krvi teče nekakva zelena tekućina koja je "nije-krv", pa na taj način treba izbjeći zabranu distribucije.

ESRB i PEGI nemaju mogućnost zabrane distribucije bilo koje igre.

Dakle, ono što je u nekoj zemlji "18+", u nekoj drugoj zemlji može biti "12+",  s tim da se ne radi o zakonskim propisima, već o načelnom vodiču za roditelje koji oni mogu prihvatiti ili ne moraju.

Ono što se moramo pitati je: "Smatram li ja da neki američki ili njemački činovnik zna bolje od mene što je prikladno za moje dijete?".

Pa sad - ukoliko se roditelj uopće ne potrudi saznati o čemu se stvarno radi u nekoj igri, onda - vjerojatno da. Neki totalni stranac zna bolje od vas što treba ili ne treba vašem djetetu. Dakle, ubijte se.

Ukoliko se roditelj potrudi shvatiti smisao igre, što uključuje ili "probno" igranje ili čitanje nekoliko recenzija igre, onda je vjerojatnije da će ipak donijeti bolju odluku o tome što je prikladno za njegovo dijete od bilo koga drugoga.

Ne možemo se baš sasvim osloniti na druge da za nas, preko manje ili više razrađenog sustava ocjenjivanja, urade taj posao. Dakle, roditelji, mrdnite dupe i informirajte se o tome što vašu djecu stvarno zanima.

Osobno smatram da gotovo da i nema igre na tržištu koja bi bila sadržajem i "porukama" toliko loša da bi mogla na bilo koji način utjecati na formiranje osobnosti nekog djeteta ili mu naštetiti odgoju. Barem ne ni izdaleka u mjeri u kojoj to čine posve dozvoljeni  oblici (loše) zabave poput "navijanja" na utakmicama i drugim "sportskim natjecanjima", a u nas i na "kulturno-umjetničkim događanjima" poput nekih koncerata.

Kad smo već kod toga, mislim i da veću štetu mozgu, bilo odraslom ili dječjem, čini gledanje Branimira Bilića i njegovih Lica nacije ili Čuljkičinog Otvorenog, od bilo koje igre koju sam ja ikada igrao ili barem vidio.

Veliki je problem i što naši velecijenjeni psiholozi, psihologinje i terapeuti koji su  zadnji stručni rad objavili negdje "četr'estreće, na Braču", nemaju pojma o računalnim igrama. Nemaju nikakva konkretna istraživanja, ne prate rezultate stranih istraživanja i općenito o igrama znaju podjednako kao i poslovična "barica s placa". Ovo ih, naravno, ne priječi da daju sudove o njima. Valjda se srame reći "nemam pojma", pa će radije trtljati za novine i kamere dok im se grlo ne osuši, ali neće pokleknuti i priznati mrskom neprijatelju da lupetaju.

Nakon poduljeg iskustva s igrama, višegodišnjeg, iz prve ruke, ako se tko pita, zaključio sam da ogromna većina FPS-ova koji su uvijek "na tapetu", nemaju nikakve veze s povećanjem agresivnosti na bilo koji način. Nisam primijetio među raznim igračkim "klanovima" da je itko ikada ikoga i u stvarnost "fragnuo", ili barem zveknuo mišem, a kamoli "palicom i šakom i bokserom u glavu".

Ono što samozvani stručnjaci ne znaju (jer nikada nisu ni instalirali Americas Army ili Left4Dead na svoje računalo) je da se radi o tipičnom sredstvu za međusobno natjecanje, poput nogometa ili bilo kojeg drugog grupnog sporta gdje se mjeri međusobna suradnja igrača i vještina. U većini slučajeva napucavanje likova je jednako zabijanju golova ili gađanju protivnika loptom u igri graničara, samo što izvana gledano izgleda manje "gej". Ali, tko je gledao Dodgeball, zna da i igra graničara može biti opasna!