Prodaja fotoaparata u svijetu pada. Krivac su, dakako, mobiteli, zbog kojih sve manje ljudi ima potrebu kupovati konkretni fotoaparat, tako da se proizvođači sve više orijentiraju na zahtjevnije korisnike, koji su fotoaparat bogat mogućnostima spremni i platiti, jer im on služi kao alat za obavljanje posla.

Tom se trendu pridružio i Panasonic, koji je godinama odolijevao velikim senzorima. Jednostavno im nisu bili nužni, s obzirom na to da su njihovi skuplji fotoaparati mnogima bili prvi ili jedan od prvih izbora za snimanje videa. Ipak, i Panasonicu je postalo jasno da je sustav Micro Four Thirds (MFT) nešto što ih sad košta dobrog dijela tržišnog kolača, a u budućnosti bi ih koštao još i većeg, jer se kupci sve češće odlučuju na full frame fotoaparate. Stoga je Panasonic odlučio krenuti u stvaranje svojih full frame fotoaparata i objektiva.

Umjesto da počnu od nule i da idu razvijati svoj mount (a sa starim MFT mountom nisu mogli nastaviti jer je premalog promjera), od Leice su preuzeli nadograđeni Leicin L-mount, unutarnjeg promjera od 51,6 mm i flange udaljenosti od 20 mm. L-mount je licencirala i Sigma pa tako Leica, Panasonic i Sigma čine L-mount alijansu. Valja spomenuti da postoje dvije varijante L-mounta – APS-C (1,5x) varijanta TL i full frame varijanta SL, koje su, doduše, mehanički i elektronički kompatibilne.

Tijelo

Kad S1R primite u ruku, sve vam je jasno – to je profesionalni stroj, namijenjen najzahtjevnijim korisnicima. To se očituje u veličini i težini kućišta, koje je prilično veliko i teško za jedan mirrorless aparat. Posebno se pazilo i na ergonomiju pa je tako tu pregršt tipki i tri kotačića (većina kontrola može se rekonfigurirati), kako ne biste stalno morali posezati za glavnim izbornikom.

Grip je dubok i dovoljno visok da na njega stane i najmanji prst prosječno velike šake te omogućuje čvrsto držanje aparata, iako će težina aparata i objektiva učiniti svoje pa se ne može reći da je držanje aparata samo za grip posebno ugodno. S gornje strane gripa nalazi se kotačić za određivanje otvora blende, okidač, gumbić za balans bijele, ISO i korekciju ekspozicije. Iza njih, na samom tijelu aparata, nalazi se skoro četiri centimetra velik statusni znakovni LCD ekrančić – klasika za ozbiljnije aparate, iako bi bilo lijepo vidjeti neko modernije rješenje. Odmah do njega je gumbić za uključivanje pozadinskog osvjetljenja ekrana i nekih gumba, te gumb za uključivanje aparata.

Na lijevoj strani, odozgo, smješten je kotačić za određivanje načina snimanja odnosno podešavanja ekspozicije, a ispod njega prsten za određivanje hoćete li okinuti samo jednu fotku, više fotografija sporo ili brzo, timelapse (nešto što nedostaje na mnogim današnjim fotoaparatima) i tajmer.

Mogućnost upravljanja preko mobitela se podrazumijeva.

Oštro, neoštro

Iako je ekran osjetljiv na dodir pa se točka za fokusiranje može odrediti i pomoću njega, nekad je to praktičnije raditi na drugi način, pogotovo kad se koristi tražilo. Panasonic se tu odlučio za joystick, koji možda nije baš spektakularan, ali će sasvim dobro obavljati svoju zadaću. Sviđaju nam se kontrole za određivanje načina fokusiranja – preko kružne polugice bira se između jednokratnog, kontinuiranog ili ručnog fokusiranja, a unutar kruga smješten je gumbić za odabir načina rada automatskog fokusiranja – hoće li aparat pokušati prepoznati lice, oči, tijelo ili životinje, hoće li pratiti zadani objekt, hoće li pokušati prepoznati točku za fokusiranje po cijelom ekranu…

Panasonic ni dalje nema piksele za fazni autofokus na senzoru, nego koristi svoju DfD (Depth from Defocus) tehnologiju s 225 točaka za detekciju kontrasta. Fokusiranje s kit-objektivom nije munjevito, ali je dovoljno brzo i precizno u većini slučajeva, iako ima specifičnih situacija kad će objektiv ostati fokusiran na pozadini, umjesto da se refokusira na objekt u prvom planu – to se zna dogoditi ako je pozadina vrlo bogata detaljima (recimo trava, polje). Do toga vjerojatno dolazi zbog kombinacije iznimno visoke razlučivosti senzora i DfD-a. DfD sa sobom također donosi jednu specifičnost – na njega se treba naviknuti jer fokus “zapleše” prije nego što se konačno zaustavi na konačnoj točki. Prilikom snimanja videa automatski fokus ponaša se bolje nego kod MFT prethodnika, no svejedno treba paziti na njega – još nije dostignuta razina Canona i Sonyja.

Fotoaparat u RAW formatu okida do 6 slika u sekundi uz kontinuirano, odnosno do 9 slika u sekundi, uz jednokratno fokusiranje, a u međuspremnik stane četrdesetak RAW fotografija. Fotografije su, očekivano, vrlo detaljne, a fotografi teško da će imati neke ozbiljnije kritike. Ponekad nam se činilo da aparat ima tendenciju malo podeksponirati fotografije.

Pokretne slike

Mogućnosti videa nisu na razini Panasonicove MFT braće (primjerice, nema log profil niti vrlo visoke framerateove), no to ne znači automatski da nisu dobre. Dapače, snimanje 4K videozapisa pri framerateu do 60 sličica u sekundi diže ga iznad velike većine fotoaparata na tržištu.

Boje kod videa su ugodne, iako ne nužno 100% precizne, već uštimane da slika lijepo izgleda, čemu se ne može zamjeriti. Log profil je izostao, a standardni profili dosta su kontrastni, no tu stvar spašavaju Cine-profili i podešavanje svijetlih i tamnih tonova. Ovo je jedan od rijetkih aparata koji omogućuje biranje načina skaliranje prilikom snimanja Full HD i 4K videa – hoće li uzimati sliku tako da pokrije cijeli kadar (uz preskakanje piksela, naravno), hoće li pokriti APS-C širinu kadra ili Pixel/pixel.

Snimanje u 4K ograničeno je na po 15 minuta zbog potencijalnog pregrijavanja. Kad smo mjerili koliko mu traje baterija pri snimanju videa (relativno statični kadar, temperatura prostora 20-23°C), u 4K pri 25 sličica u sekundi, izdržao je oko 2 sata i 20 minuta prije negoli je prekinuo snimanje zbog pregrijavanja. Kad se trenutak ohladio, snimao je još nekoliko minuta prije nego što je iscrpio bateriju. Dakle, što se tiče snimanja videa, u pogledu temperature i trajanja baterije, ne bi trebalo biti problema. Prilikom fotografiranja će, pak, postotak napunjenosti baterije padati možda nešto brže nego što bi se očekivalo.

Ekrani

Veliko tijelo podrazumijeva i relativno velik ekran. Proizvođači mirrorless full frame aparata i dalje se rijetko odlučuju na posve upravljive ekrane, koji se otvaraju bočno i mogu se okrenuti prema naprijed. O razlozima možemo samo nagađati. Panasonic tu nije iznimka. Svoje bolje MFT aparate opremio je posve upravljivim ekranima, a kod S1R krenuo je stopama Sonyja, ugradivši nagibni ekran. Dakle, ekran koji se može malo izvući prema natrag te se može nagnuti prema gore ili dolje.

Takvi ekrani inače imaju jednu prednost pred ekranima koji se otvaraju bočno – kod nagibnih ekrana sam ekran je pozicioniran iza objektiva, znači kad ga gledate, gledate u istom pravcu u koji usmjeravate aparat. Jedan od nedostataka nagibnih ekrana je problematična vidljivost kad se aparat koristi u portretnom položaju, dakle kad se zakrene za 90°. Panasonic je tome doskočio tako da je dodao još jednu šarku pa se, uz naginjanje prema gore i dolje, ekran može zarotirati i udesno – ne baš pod pravim kutem, ali pod sasvim dovoljno velikim kutem, tako da će ovaj ekran biti iskoristiv za brojne situacije osim, naravno, za selfije. Zadovoljavajuće je vidljiv i pod otvorenim nebom.

Statusne informacije i izbornici već su tipično "panasonicovski" – ako ste koristili koji od Panasonicovih MFT aparata, brzo ćete se snaći.

Elektroničko tražilo veliko je i svijetlo, a zahvaljujući većem, okruglom gumenom sjenilu, naslanjanje kostiju lica oko oka bit će ugodnije te će nešto bolje zakloniti upadno svjetlo. S desne strane sjenila smješten je gumbić koji omogućuje promjenu između tri stupnja “zumiranosti” slike u sjenilu – korisno za situaciju kad vam se čini da vam je slika prevelika pa očima morate “šarati” po njoj. S lijeve strane nalazi se kotačić za korekciju dioptrije te gumbić za promjenu “zumiranosti” slike na ekranu u dva stupnja.

Spremište

U ovoj klasi fotoaparata dva utora za memorijske kartice se podrazumijevaju. Način njihova korištenja može se konfigurirati – može se na jednu memorijsku karticu spremati fotografije, na drugu video, video se može nastavljati s jedne na drugu, mogu se na jednu spremati RAW, na drugu JPEG fotografije.

Pitanje je samo koju vrstu kartica odabrati. SD kartice nisu nužno dovoljno brze za vrlo zahtjevne profesionalce, a XQD kartice imaju visoku cijenu. Panasonic se odlučio na kompromisno rješenje – jedan utor prima SD, a drugi XQD karticu. Je li to dobro ili loše, to će svaki potencijalni kupac ovog aparata morati sam odlučiti – za neke će biti dobro, nekima će stvoriti neželjeni trošak.

U konačnici, Panasonic nije brzao s izlaskom full frame aparata, i s ovim je uređajem većinu stvari ispravno napravio. Pitanje je samo koliko će tržište biti spremno s tipično fotografskih marki, koje su već etablirane u full frame klasi aparata, prijeći na novopridošlicu. Zasad je broj dostupnih objektiva vrlo ograničen – samo tri modela: 50 f/1,4, 70-200 f/4 i kit-objektiv 24-105 f/4, no već i ti modeli dobar su početak. Do kraja godine Panasonic planira na tržište staviti još sedam objektiva, što će LUMIX S1R automatski učiniti još privlačnijim.