Upozorenje: tekst ispod djelomice otkriva sadržaj nekih od do sada emitiranih epizoda Igre prijestolja, pa tko ne želi znati, neka ne čita.

Igra prijestolja je smještena na fantazijski svijet nalik Zemlji, ali koji nije Zemlja i koji, u skladu s Martinovim literarnim predloškom, crpi inspiraciju za političke, ekonomske i tehničke dosege iz zemaljskog srednjeg vijeka. S dodatkom zombija i zmajeva, te „Crvene Gospe“ Melisandre i još ponekog fantastičnog elementa, mogla bi se do jedne određene točke smatrati povijesnom dramom. Naime, ljudi su prljavci i ne peru se, svijet plemstva je svijet intriga i pohlepe, ljudski život ne vrijedi previše i „pojačane tehnike ispitivanja“ su normalne, a ekonomija počiva na poljoprivredi i tradicionalnim obrtima. Oružja što se tiče, likovi koriste ono uobičajeno za srednji vijek – mačeve, sjekire, koplja, topuze, noževe i slično, a u zadnjoj sezoni u trećoj i četvrtoj epizodi imali smo prilike vidjeti i kako scenaristi misle da se koristila srednjovjekovna „artiljerija“ – trebušei (trebuchet), baliste i katapulti (manganeli ili onageri).

Za početak, da kažemo da je katapult zapravo zbirni naziv za sve naprave koje su namijenjene bacanju projektila većih od obične strijele ili kamena za praćku na neke udaljenosti, pa ono što obično zamišljamo i zovemo katapultom, zapravo se zove manganel ili onager. (Usput, i sustav za ispaljivanje zrakoplova s palube nosača zove se katapult, a koristi parni klip i nema veze s ničim od srednjovjekovnih oružja).

Radi se o oružju drvene konstrukcije sa ili bez metalnih ojačanja i okova koje sistemom poluga, kolotura i/ili zupčanika skladišti energiju u prepletenom snopu konopa na koji je spojena poluga s košarom koja otpuštena izbacuje projektil na neku udaljenost.

U igrama su katapulti/onageri katkada prikazani povijesno točno, kao ne pretjerano impresivno uglavnom protupješačko oružje koje izbacuje nevelike kamene kugle na neprijateljske pješačke i konjaničke formacije (pod uvjetom da su ovi gušće zbijeni i ne miču se previše) na neveliku daljinu.

U stvarnosti je onager mogao izbaciti projektil (najčešće kameni) težine do kilograma na udaljenost do 30 ili 40 metara. Nedovoljno za probiti zid zamka ili bilo kakve utvrde, kamene ili drvene, pa čak nedovoljno za probiti i vrata, ali dovoljno za polomiti nekome kosti tko se ne izmakne iz formacije.

Problem s onagerom je što je ciljanje relativno teško (i dalje lakše nego s trebušeom s kojim se praktički i ne cilja), energija projektila je mala jer je mehanizam za pohranu energije neefikasan – spleteni snop konopa.

Pored toga što ne može uskladištiti mnogo energije, konop iz srednjevjekovnog doba, bilo da je rađen od biljnih vlakana ili od životinjskih tetiva, ima problem s vlagom. Jednom smočen gubi sva svojstva pohrane energije, a i kad se kasnije osuši, nije više onako efikasan kao što je bio prije nego se smočio.

Iako su katapulti/onageri u računalnim igrama iz tog perioda uobičajeni i spadaju u višu kategoriju ubitačnijih i razornijih jedinica, u stvarnosti nisu bili pretjerano česti, a još manje ubojiti.

Domet – do 40 metara, projektil – do kilograma ili manje, namijenjen uništavanju žive sile.

Onageri, srećom, do sada u Igri prijestolja nisu imali nikakvu viđeniju ulogu što je dobro, jer bi im sasvim sigurno scenaristi dali neke natprirodne i luđački preuveličane sposobnosti koje nisu imali niti su mogli imati.

Trebušei, koji su u seriji povijesno točno tehnički prikazani, a koji su svoju veliku predstavu u Igri prijestolja imali u trećoj epizodi osme sezone u obrani (ili možda bolje napisati - „obrani“) Oštrozimlja su, međutim,  korišteni na način na koji ih nitko normalan, pa čak i netko s umjereno smanjenom poslovnom sposobnošću, odnosno umjereni konzument bunike ne bi koristio, a mogućnosti su im toliko preuveličane da su gledatelji mogli po volji birati da li se (histerično) smijati ili (tiho) plakati kad su ovi krenuli u akciju.

Za početak, trebušei su u trećoj epizodi osme sezone stavljeni ISPRED zidina Oštrozimlja i to čak ispred pješaka, a iza konjice (taktički ekvivalent mazanju kruha na maslac) da bi odatle djelovali po neprijateljskom pješaštvu u pokretu. Na udaljenosti od par kilometara.

U stvarnosti, trebušei su bili jedina prava i moćna srednjovjekovna artiljerija prije izuma baruta, ali su se koristili posve drugačije i imali su drugačije performanse.

Za razliku od onagera koji energiju skladišti u natezanju prepletenih snopova konopa, trebušei rade na principu vrlo duge poluge i kontratega gdje se potencijalna energija utega u jednom trenutku oslobodi te on to dovodi do pomicanja te vrlo dugačke poluge s košarom u kojoj se nalazi projektil koji se onda izbacuje na neprijatelja.

U srednjem vijeku su bili poznati, ali su se rijetko koristili, i to gotovo isključivo kada su korišteni od strane napadača koji opsjedaju neki grad ili zamak.

Naime, ciljanje trebušeom je praktički nemoguće. Jednom kad se izgradi, trebuše je zbog svoje konstrukcije i veličine praktički nepokretan, pa se koristi za bombardiranje statičnih ciljeva – zidina dvorca, zgrada unutar zidina (ubačaj projektila parabolom) i branitelja na zidinama i unutar zidina.

Najveći trebušei, kaže nam literatura, bili su vrlo impresivne naprave – mogli su izbaciti projektil mase do 90 kilograma (!) na udaljenost do 300 metara, što je jako, jako mnogo, s obzirom da se radi o čisto mehaničkom skladištenju i transferu energije, za razliku od kemijskog koji dolazi kasnije s izumom baruta i topova.

U Igri prijestolja domet ovih naprava je nekih dva kilometra ili veći, koriste se za napad na pokretnog neprijatelja što je idiotizam dostojan trajnog smještaja u ludnicu organizatora obrane Oštrozimlja (a navodno svi taktički veleumovi). Da stvar bude gora, postavljeni su van zaštite zidina dvorca što je razlog i da se čitava šira obitelj i sva rodbina organizatora obrane Oštrozimlja preventivno također smjesti u ludnicu.

Dakle, domet do 300 metara, težina projektila do 90 kilograma, namijenjen gađanju statičnih, a ne pokretnih ciljeva.

Na koncu, imamo baliste, koje u četvrtoj epizodi osme sezone serije čuda jedna rade te se koriste za PZO i kao protubrodske rakete i to abnormalnog razornog učinka.

Balista je veliki luk postavljen na postolje koji izbacuje poveliko koplje/strijelu. Energija potrebna za izbacivanje projektila skladišti se u višeslojnom drvenom ili drveno-metalnom luku, ili, opet kao kod onagera, u snopu svijenih konopa. Samo oružje postoji barem 2500 godina, koristili su ga Grci jedni protiv drugih, a navodno ga je Aleksandar Veliki doradio i rafinirao, ali o njegovoj uspješnosti i korisnosti govori podatak da ga se nakon njega idućih par milenija gotovo uopće nije koristilo u ratovanju, ako se izuzme vikinška opsada Pariza gdje su, navodno, korišteni u velikom broju.

Grci (i Francuzi) su ga koristili tako da su branitelji zidina napadače s brodovima odbijali ispaljujući na njih velika koplja. Koliku je štetu konstrukciji broda moglo napraviti jedno takvo koplje teško je procijeniti, a eventualno bi se moglo dogoditi da djelomično probije drvenu oplatu. Međutim, prema opisima franjevca koji je bio unutar zidina Pariza kada su ga Vikinzi pokušavali osvojiti u devetom stoljeću, oružje je isključivo korišteno protiv žive sile, pa tako u svojim opisima spominje (sasvim sigurno preuveličano i izmišljeno) da je neki Ebolus, francuski vojnik koji je branio grad balistom s jednim hicem uspio na koplje, kao na ražanj, nabosti „sedam Danaca odjednom, te šaljivo dobacio svojim ljudima da ih odnesu u kuhinju“.

Dakle, ono što znamo iz zapisa starog lažova je samo da se oružje koristilo u bliskoj borbi, protiv ljudi, kao predimenzionirani luk sa strijelom.

U četvrtoj epizodi osme sezone Igre prijestolja ovo se oružje, u stvarnosti slabo pokretno i teško za ciljanje, koristi poput 88-milimetarskog protuavionskog topa, izuzetno uspješno i s velikom lakoćom protiv Daenerysine „avijacije“ na udaljenostima od više stotina metara u visinu, a u daljinu se baca par kilometara, i to u ravnoj liniji, bez pada putanje, te se koristi kao protubrodska raketa koja jednim hicem potapa brodove, prolazi kroz obje oplate i ima otprilike energije kao da je ispaljeno brzinom par puta većom od brzine zvuka.

Igra prijestolja je, naravno, fantazijska serija, ali postoji  nešto što se zove literarna stvarnost. Literarna stvarnost ne mora imati nikakve veze sa stvarnom stvarnošću, ali je bitno da je interno konzistentna.

Ako tako autor uspostavi literarnu stvarnost u kojoj se koristi srednjevjekovna tehnologija, a uz nju postoje i nadnaravni stvorovi poput zombija, vještica i zmajeva, onda mi tu literarnu stvarnost prihvaćamo kao takvu ako uspostavljena pravila za srednjevjekovnu tehnologiju, zombije, vještice i zmajeve vrijede od početka do kraja. Ako u jednom trenutku netko od scenarista u literarnu stvarnost kao srednjovjekovno oružje ubaci jedijevski svjetlosni mač, onda imamo problema s internom konzistencijom te literarne stvarnosti.

Ako uz jedijevski mač ubaci i organizatore obrane Oštrozimlja koji su svi preboljeli teže oblike meningitisa, s trajnim posljedicama, onda imamo još i veći problem.

Ukratko – može li netko isponova napisati scenarij za osmu sezonu?