Bug Online

Jednom sam, preplavljen sjetom i spoznajom o Konačnosti svega, išao čitati citate o smrti. Posebno japanske. Narod koji nam je dao samuraje, kamikaze i sepukku brije na te spike. Među gomilama dubokih, bremenitih i sadržajnih umnosti najvećih Sinova Čovječanstva nalazio se i banalan citat nekog šaljivdžije: "samo budale umiru!". Kako to misliš, buraz? Uglavnom, i na društvenim mrežama se umire, ali valja paziti na to što će se dešavati s vašim profilom nakon smrti. Hoće li stajati vječno neažuriran, prikazujući vas kao tehnološkog n00ba ili nekoga tko vodi dosadan život, sudbinu goru od sudbine gore od smrti? (Parafrazirali smo Crnu Guju.) 'Ajde što sam umro, dešava se, ali što će 1456 mojih "frendova" misliti da ne radim ništa zabavno i nigdje ne idem - e, to je tragedija...

Na adresi http://passmywill.com/ nalazi se - navodno, nismo isprobali - servis kojem oporučno možete zavještati svoje mrežne ostatke nakon smrti. Kod njih spremite lozinke i oni ih nakon što se osvjedoče da ste pokojni, distribuiraju ljudima koje ste odredili u oporuci i koji vam mogu neko vrijeme nastaviti održavati profile, mogu ih ugasiti, mogu svim vašim kontaktima poslati obavijest da ste premanentno AFK... (AFK = away from keyboard, gejmerska kratica za one koji usred igre odu na WC, popiti nešto, uglavnom udaljeni su od tipkovnice.)

Još je razrađenija ponuda tvrtke Digital Beyond (http://www.thedigitalbeyond.com/), koja se na svojim stranicama bavi čak i analizom "industrije digitalnog života poslije smrti" (digital afterlife industry). Industrija, hej!

U principu, dok gubimo vrijeme na Fejsu, pravimo se važni, pratimo aktivnosti bivših cura i frajera, keljimo slike na kojima smo mega face i linkove na pjesme koje nam Mnogo Znače, ne razmišljamo o prolaznosti života. Možda bismo trebali. Svaku aktivnost bitnu za ljudski rod prate neke popratne djelatnosti koje su na prvi pogled posve marginalne, ali ukazuju na zrelost te aktivnosti. Kada se, primjerice, prvi konstruktor automobila na pogon motorom s unutrašnjim sagorijevanjem provozao cestom, nitko nije mislio niti na nesreće, niti na prometnu policiju, niti na putno osiguranje, niti na zakone koji propisuju s koliko promila smijete upravljati vozilom. Kako je vremenom sve više ljudi bauljalo cestama, pokazalo se da nam trebaju i takve usluge.

Prvi komercijalni letovi avionom dogodili su se 1909, 1911 ili 1919 (ovisno o izvoru), a prvi je zrakoplov za kojeg se osnovano sumnja da je oboren sabotažom, odnosno kriminalnim ili terorističkim činom, pao 1933, da bi se danas veći dio pripreme za let bavio sigurnosnim budalaštinama u svrhu spriječavanja baš takve sabotaže. Ukratko - trebalo je vremena...

Kroz takvu prizmu treba gledati i na naoko bizarne servise koji se nude brinuti o profilima nakon nečijeg preminuća - što nas više živi virtualno, i što to dulje radimo, javljat će se veća potreba za marginalnim servisima koji na prvi pogled nekome mogu izgledati smiješno...