Bug Online

Biti informatičar, odnosno netko čiji je posao usko vezan uz održavanje računala, programiranje ili neku treću, jednako zastrašujuće kompliciranu i isključivo matematičkom mozgu prilagođenu radnju, nekada je za sobom povlačilo samo jednu pozitivnu asocijaciju - visoka primanja. Iz svake druge perspektive informatičar je bio sinonim za osobu nimalo poželjnih karakteristika: asocijalac, apatičar, pa čak i aseksualac.

I onda kad mu plaća dostigne razinu na kojoj je daleko veća od prosječne - dugo se vjerovalo tom stereotipu - informatičar će svoje razbijene naočale odebljih stakala prilijepiti flasterom. Neće time razotkriti svoju sklonost hipohondriji ili pokazati da je teža cicija, već će naprosto manifestirati svoju patološku lijenost kada je u pitanju bilo što drugo što se ne svodi na vegetiranje za tipkovnicom, mišem i nekoliko monitora.

Ako je tome nekada doista i bilo tako, današnja slika tipičnog informatičara uvelike se promijenila. Umjesto da u ofucanim trenirkama i izgaženim tenisicama obilaze dosadne informatičke sajmove po jednako dosadnom hladnom sjeveru Njemačke, oni danas u skupim odijelima i pažljivo biranim kravatama pohode kongrese i skupove u Cannesu i Barceloni. Umjesto da noćima pune pepeljare i prazne boce gaziranog kofeina gledajući loše producirane serije s tematikom naučne fantastike, oni danas večeraju u najfinijim lounge-restoranima, dogovarajući aranžmane za skijanja i ljetovanja, hvaleći se količinom sakupljenih milja na frequent flyer kartici.

Umjesto da naočale lijepe flasterom, kupuju najnovije dizajnerske modele prije Tarika i umjesto da pate zbog toga što ženama nisu interesantni, probleme im stvaraju alimentacije nakupljene kroz par burnih razvoda.

Kada su to informatičari prestali biti geekovi i kroz kakvu su to metamorfozu prošli da su se pretvorili u biznismene? Odgovor je, zapravo, jednostavan - u onom trenutku kada je i čitava informatička industrija prestala biti specijalizirani kompjuterski svijet za sebe i kada se pretvorila u mainstream biznis, ravnopravan bankarskom, naftnom ili bilo kojem drugom čije se protagoniste odvajkada doživljavalo kao one koji šeću po kongresima u odijelima, koji večeraju uz arhivska vina, skijaju, jahtare i sakupljaju milje.

Dok je još prije svega desetak godina najveći udio u prometu informatičkog sektora uzimala trgovina hardverom, pa čak i softverom, danas dominantni komad tog kolača čini uslužna, odnosno konzultantska djelatnost. Hardver je postao dovoljno jeftin da ga može priuštiti svatko, digitalizacija poslovanja postala je nužnost da bi se moglo opstati na tržištu, pa je logično da netko sve te ne-informatičare mora naučiti kako da se tim napravama efikasno koriste i kako da ih uopće odaberu.
Upravo to je posao današnjih informatičara, a kako on podrazumijeva sastančenja, dogovaranja i uvjeravanja, a doticaj s programskim kodom, čipovima i žicama gotovo u potpunosti isključuje, tako je netko tko se bavi tim zanimanje nužno morao postati socijalan tip. Da bi bio uspješan i da bi i dalje mogao uživati u primanjima trostruko većima od prosječnih, informatičar se morao presvući, oprati, obrijati, ošišati, promijeniti naočale i - oženiti.