Bug Online

Iako korisnici rijetko čitaju famoznu EULA –u, odnosno licencne uvjete koji dolaze u paketu s korištenjem nekoga softvera ili usluge, trebali bi, posebice u Googleovom slučaju. Tko se ne sjeća, svojedobno se digla prašina oko uvjeta korištenja Google Chromea prije gotovo četiri godine kada je otkriveno da korištenjem preglednika dajemo Googleu „…trajnu, neopozivu besplatnu i neisključivu licencu da širom svijeta reproducira, prilagođava, mijenja, prevodi, objavljuje, javno izvodi, javno prikazuje te distribuira sadržaj poslan, objavljen ili prikazan u uslugama ili putem njih. Svrha je te licence omogućiti Googleu prikazivanje, distribuiranje i promoviranje usluga, a moguće ju je opozvati za određene usluge u skladu s dodatnim uvjetima za te usluge.".

Ova točka je brzo promijenjena i mislili smo da je kraj s takvim odredbama ugovora, a sada se pojavio Google Drive sa ponovo karakteristično googleovskim licencnim ugovorm.

Tako Googgle kaže u sekciji „Your Content in our Services (vaš sadržaj na našem servisu):

„Kada uploadate ili na drugi način predate neki sadržaj na servis, dajete Googleu (i onima koji s njime rade) svjetska licencna prava da ga koriste, drže na serveru, pohranjuju, reproduciraju, modificiraju, stvaraju derivativna djela (primjerice ona koja proizlaze iz prevođenja, adaptacija ili drugih promjena koje mi napravimo da bi vaš sadržaj mogao bolje raditi na našem servisu), komuniciraju, objavljuju, javno izvode, javno prikazuju i distribuiraju takav sadržaj. Prava koja dajete u ovoj licenci su za limitirane potrebe upravljanja, promocije i poboljšanja naše usluge i za potrebe razvijanja novih. Licenčna prava vrijede i nakon prestanka korištenja Usluge (primjerice, poslovna adresa koju ste stavili na Google Maps).“

Istina je, doduše, da se oni koji daju usluge pohrane tuđih podataka na Internetu nalaze u neobičnoj situaciji gdje se s tim podacima neprestano barata na načine koje korisnik može zamisliti (prebacivanje među raznim serverskim diskovima i lokacijama, primjerice) i onima na koje ne može zamisliti (Googleova statistička analiza jezika za potrebe automatskog prevođenja). Razumljivo je, stoga, da se Google želi ograditi i obraniti od mogućih sudskih tužbi što je moguće „nepropusnijim“ ugovorom.

Međutim, ovakvo eksplicitno navođenje da odjednom imaju pravo „javnog izvođenja“ (jedna od besmislenijih stavki) naših informacija koje držimo na njihovim serverima, prevođenje materijala i ostalo izgleda vrlo blizu priznanju da neprestance po njima vršljaju i traže što bi mogli iskoristiti.

To što se ograđuju da je sve to „limitirano za potrebe upravljanja servisom malo tješi, tim prije kada se pogledaju licenčni ugovori Dropboxa ili Sky Drivea.

Primjerice, Dropbox  kaže u sekciji Your Stuff and Your Privacy:

„Korištenjem naše Usluge dajete nam informacije, datoteke i mape koje stavljate na Dropbox. Zadržavate puno pravo vlasništva na vašim stvarima. Ne polažemo nikakvo pravo vlasništva na vašim stvarima. Ovi Uvjeti nam ne daju nikakva prava na vaše stvari ili intelektualno vlasništvo, osim ograničenih prava neophodnih da bi servis radio, kako je objašnjeno dalje u tekstu.“

Tako se stvara povjerenje. Pričama o „javnom izvođenju“ (Čega? Fotografija s odmora koje držimo na Google Driveu? Naših tekstova? Ne bih, hvala…) ne dobivamo dojam da se Google „samo želi zaštiti“, već da nas želi iskoristiti na način koji bi malo kome prošao.