Bug Online

Nešto je trulo na ovome svijetu kad se interesne skupine svom silom trude ukinuti svaku mogućnost zaštite privatnosti pojedinca na Internetu (dok se u isto vrijeme tužaka tvrtke poput Applea ili Googlea jer tu i tamo procure kakvi privatni podaci ili se uvjetno rečeno prati nečije kretanje ili pak tek postoji potencijalna mogućnost da bi mogli procuriti ili da bi se moglo isčitati gdje se tko kretao). SOPA je pala, ACTA ima problem s potpisivanjem/ratifikacijom kod nekih zemalja (a ionako je to tek "sporazum", a ne zakon, mada će na kraju možda ispasti jačim zakonom od zakona, jer je koncipirana kao trojanski konj). Pa hajde da onda smisle nešto što je teže srušiti. I kao sredstvo za postizanje svog cilja nađoše - djecu.

Tako se Lamar Smith, autor propale SOPA-e, promatrajući što se događa u susjednoj Kanadi dosjetio kako progurati zakon koji će natjerati ISP-ove da godinu dana pamte korisnikove IP adrese, ali i osjetljive privatne podatke poput informacija o kreditnim karticama. Naime, to bi bilo propisano aktom zaštite djece od internetskih pornografa ("Protecting Children From Internet Pornographers Act of 2011" - H.R. 1981). Dakle, ekipa pod Smithovim vodstvom namjerava pod izlikom zaštite djece tražiti da ISP-ovi čuvaju sve moguće i nemoguće o svakom pojedincu, za slučaj da je eto prosječan Amerikanac konzument ili nedajbože proizvođač pedofilskih sadržaja.

Naravno svakome, a pogotovo roditeljima, zaštita djece od gnjusnih primjeraka ljudske rase poznatih pod nazivom pedofili je od najvišeg značaja i zaista treba sve učiniti kako bi se djeca zaštitila i kako bi se pedofili smjestili iza rešetaka ili u umobolnice. Međutim, djeca se štite i postojećim zakonima, za svakog za koga se opravdano sumnja u pedofilske sklonosti može se dobiti sudski nalog, može se pratiti što rade na Internetu, mogu im se prisluškivati telefonski razgovori i može ih se uhititi. Ako netko smatra da postojeći zakoni nisu dovoljni, mogu se napisati noviji, moderniji, učinkovitiji zakoni.

Teško je ne biti skeptičan i ne posumnjati što se doista krije iza Smithovog prijedloga zakona (tj. prijedloga zakona za kojeg on pokušava lobirati) - emocionalnim manipuliranjem ljudima i ljudskom potrebom da zaštite djecu, dakle one najranjivije, one koji se ne mogu sami zaštititi i obraniti, pokušava ponovno progurati zakon u čijoj srži je kršenje temeljenih ljudskih prava na privatnost i slobodu izražavanja. Smisao je zaobići ustav i ustavom zajamčena prava i slobode, isto kao što se učinilo Patriotskim aktom nakon napada na tornjeve 2001. godine.

Vratimo se malo na Kanadu - prijedlog zakona C-30 (zaštita djece od predatora na Internetu - "Protecting Children from Internet Predators Act") također je u proceduri, a njime se za mobilne operatere legalizira (štoviše, čini obveznim) arhiviranje osobnih podataka. Sudeći prema trenutno dostupnim informacijama bilo koji policajac može zatražiti te osobne podatke bez sudskog naloga, ako se radi o "iznimnim okolnostima", nešto što je trenutno nezakonito (bez naloga, nema podataka).

Dakle, Amerikanci i Kanađani polako se moraju početi pripremati da ih se sve automatski promatra ne (samo) kao potencijalne "kradljivce" glazbe i filmova, nego i kao potencijalne uživatelje pedofilskih sadržaja. Sve ovo već zaista prelazi granice "dobrog ukusa" i sve je očitija namjera potpunog ukidanja privatnosti na Internetu radi kontrole Interneta, ograničavanja slobode iznošenja mišljenja, provođenja (auto)cenzure. Gdje je nestao onaj imperativ "Nevin, dok mu se ne dokaže krivnja?". Prema zakonima koji se kuhaju svi će biti krivi, ili barem potencijalni sumnjivci - dok ne dokažu da to nisu. A i nakon toga.